Kad sam bio klinac, vjerovatno sam kao i svaki drugi, bio opsjednut nekim čudnim mislima
i idejama. Od kud je to stizalo-blog te pitaj!
Naravno da dan danas gazim samo po punoj zebri i dok putujem vlakom vozim slalom s točkicom
na staklu preko stupova pruge.
Često su mi napamet padale takve gluposti da to blog na naslovnicu ne bi stavio!
Npr sjećam se da sam razmišljao, kada smo ono prvi puta bili u krizi 83- 84.,ja sam kao klinac došao
na jednu sjajnu ideju:
Ako smo u krizi i vidi se da ne možemo tako dalje, zašto ne bi prodali državu?
Izračunamo lijepo sve-dužinu, širinu, km2, bogatstva, resurse, državne nekretnine, povijest, umjetnost,
himnu, repku...sve, sve, sve...novac koji dobijemo, podijelimo sa kolko nas ima i kud koji mili vanili!
Danas se ta ideja i ne čini toliko loša i nemoguća...hmm zvuči primamljivo-svaki Hrvat bi za odricanje
od države dobio oko 125.000 e! Pod uvjetom da navučemo 500 milijardi. Pa navukli bi 500...ipak ono
dobiješ i otoke i obalu i panoniju i ličke gore i Zg i Split i Rijeku....i Špičkovinu;)
nećemo sad sitničarit!
Uglavnom, bio sam ćaknuto dijete. Možda me trebalo zatuć tada?
Sjećam se kad sam prvi puta pokazao interes za književnost. Sa 8 godina. Upao sam u taj svijet
onako, indoktriniran sportom, sjeo za stol, uhvatio se kemijske olovke i krenuo pisati svoje prvo djelo
Avanture Bena Rođersa.
(Inspiriran naravno, japanskim crtićem o Tomu Sawyeru;)
častim Vas ulomkom pod uvjetom da me nećete puno zajebavat poslije;
glava I
Ben je došao u selo da se igra. Spazio je svog dobrog prijatelja Toma Sojera kako mora farbati ogradu
tetke Poli. Ben ga upita:
-Tome daj meni malo da probam
-ne smijem-rekao je Tom
-škrtac-odgovorio je Ben pa onda opet pitao
-što tražiš olovnog vojnika ili krepanog miša?
Tom se počeša iza uha...
Post je objavljen 07.07.2013. u 10:21 sati.