preživjet ću
nekako ću isplivati iz hladnih voda
makar odsutna duha,
slijepa za sve oko sebe
u očaju što se uvukao u krila
ja ne vidim izgubljenost u snu
ne čujem riječi
gole misli odjekuju kao aveti u noći
zauzimaju u okviru života sliku
postavljenu umjesto svijeće na ormaru
pristojan život živim
preko praga svako jutro ga prenosim
kao blagoslov
hranim se milostinjom čiste riječi
i ponavljam od početka
„prestali su disati zidovi
među kojima je sahranjena duša
kao u zarobljeništvu“