Primila sam email u kojem se grupno poziva na skupljanje novca za moj rođendanski poklon. Samo taj email nije trebao otići i prema meni. Pa sam na njega uzvratila sa svojom slikom i hahaha. Danas sam na posao došla sređena, u bijeloj haljini i našinkana i frizura. Izgledala sam kao žensko. Bila sam lijepa, sve dok moja unutrašnja ružnoća nije isplivala na površinu.
Osjetila sam da, da tražim previše, da griješim. I onda sam se pokajala što sam poslala fotografiju. I onda sam odvela curicu na trening plivanja. A pokraj bazena trenerica drugog kluba je vodila zagrijavanje s djecom sa cigaretom u ustima. U glavi kao da mi je eksplodirala nuklearna bomba. Izderala sam se na nju, a ona mi je uzvratila da više štete radim ja paradirajući polu gola ispred djece. Na sebi sam imala ljetnu haljinu do kolina sa otvorenim leđima, i kupači ispod. Bila mi je muka. Htjela sam otići, što dalje od nje, što dalje od ljudi. Pogledala sam svoju kćerku koja želi ostati trenirati i samo sam se makla daleko. Otišla sam prošetati na plažu. Opet se vraćamo na ono staro, tko normalan može priželjkivati dijete, ići ga namjerno stvoriti i roditi? U ovakav svijet? Bolestan, jadan i okrutan svijet. Osjećam se kao da je kažnjavam kad je puštam među ljude, znajući kakvi su. Kakva će biti budućnost? Gledat ću kako joj lome srce, lome duh, lome tijelo? Kako ću je zaštititi kad sebe nisam mogla? Dadeš život djetetu kako bi mu ga ostali mogli oduzeti. Što da radim?? Da zatvorim oči i nadam se najboljem? Gdje je meteor kad ga trebaš?
Sad, kad sam se isplakala za ovu polovicu godine, mogu prijeći na "lakše" teme. Kalkulirala sam i ako do rođendana uspijem smršviti na oko 70kg koliko god da je dobro, ujedno treba biti oprezan. 70kg također znači da sam u periodu od 5 godina išla sa 90 na 64 pa na 87 i sad 70. To ne može biti zdravo. Tako da sad moram bolje paziti na sebe. Zadnji put sam kile vratila jer sam zaglibila u iluziju da mogu imati dečka i socijalni život. Ali to nije za mene. I tad je povlačenje rezultiralo ponovnim debljanjem. Više to ne smijem dopustiti, na stranu sav pesimizam, činjenica je da nema nade, nema ničeg, te se stoga ne trebam ni razočarati u nečem toliko da mi uzrokuje debljanje. Evo zato ne volim plakati, sad me oči bolu i peku. Plakanje, apsolutno gubljenje vremena.
Voljela bi da postoje Duhovi budućih i prošlih Božića da mi pokaže život bez mene i sa mnom. Trebam vidjeti tu razliku kako bi mogla nastaviti dalje.
Post je objavljen 01.07.2013. u 22:29 sati.