Subota. Kafić. Kavica. Za susjednim stolom testosterona kao u priči. Prilazi im mladić kojeg poznaju. Ali ima jednu grešku – obukao je ljubičastu majicu. Još iz daleka ga zezaju da je peder. Smiju se. Hihoću. Kao da je netko ispričao neki vic. Sve frajer do frajera. Viču: 'Nemoj se ti sramiti, nije sramota biti peder!' I cerek i zadirkivanje se nastavlja.
I, kako mi se često nekakve stvare poklope, poslije u trgovini sretnem obitelj koja nešto raspravlja o majicama. Sinčić hoće ružičastu, mama zaključuje: 'E, ružičastu nećemo, to je za cure.'
I, onda se sjetim kad je moj sin bio mali, imao je dulju kosu s loknama i nerijetko sam mu oblačila crvene majice. Jednostavno, takve su mi se sviđale, nisam uopće mislila da je to nekakav znak za ljude koji stvari vole trpati u ladice. Nemali put su rekli kako je lijepa curica. Kad bih rekla da da je dečkić, iznenadili bi se: 'Aaa, pa ima crvenu majicu, mislili smo da je cura!'
Iskreno, mislila sam da smo te stvari prošli. Te stvari s majicama. Ljubičastim, ružičastim i crvenim. Ali očito sam pogriješila. To je još uvijek tu, u društvu, rovari i ne da mira. Gledamo jedni druge, a ne vidimo se, bitnije nam je kakvu majicu nosimo nego što je ispod nje, u srcu koje kuca ispod nje.
Post je objavljen 01.07.2013. u 11:54 sati.