Crna kosa njena
Moja se Ava onog dalekog ljeta često licem približavalo mome, a crna i silno duga kosa padala joj sa strane uskog i lijepog lica. Vršci najcrnje kose koju sam ikada vidio, nježno su mi golicali razgolićene grudi, dok sam požudno očekivao Avin poljubac. Čitavo je to ljeto odisalo na Avu, na ljubav, na slast, na strast, na strast i još jednom na strast.
Uvijek sam je iznova želio i uvijek sam je iznova uzimao u svim mogućim trenutcima i svim mogućim pozama, ali zbog nečeg ono silno vruće jutro ostalo mi je u najživljem sjećanju, kao da smo taj put jedini put uživali u uzajamnom milovanju.
Probudio me njen znalačko-neumorni jezik. Otvorio sam oči i ugledao golu Avu koja me opkoračila oko kukova i lizala mi bradavice. Duga i kao noć crna koca sakrivala joj je lijepo lice u polumračnoj sobi, ali nisam imao potrebe vidjeti ga. Sasvim sam dobro znao, da joj se plave oči divlje sjaje, dok me u rano jutro uvodi u ljubavnu igru. Bila je požudna, moja Ava, požudna možda i više nego ja, pa smo proždirali jedno drugo gladnim i nezasitnim ugrizima ljubavi.
Tog prevrućeg jutra Avina usta su se požudno otvorila i primila u svoju vlažnost moju pulsirajuću muškost, pružajući mi beskrajnu slast. Zadrhtao sam i nastavio drhtati, sve jače podrhtavati, osjećajući kako se gubim, nestajem, padam u nepoznati ponor, a silno želeći ostati ovdje, produžiti trenutke uživanja u beskonačnost. Vođen tom mišlju, ako je to uopće bila misao, a ne samo običan nagon, zgrabio sam grčevito Avinu dugu i crnu kosu objema šakama. Upleo sam prste u crne i svilene bičeve, pritežući joj glavu k sebi, što bliže meni, što bliže mom zadovoljstvu.
U jednom sam trenutku ugledao odsjaj Avinog plavog oka, pogleda dobačenog mi preko mog napetog trbuha, dok je njen jezik palucao brzo poput zmijskog, šamarajući me nasladom. U slijedećem trenutku, osjećajući kako će vruća slatkoća svakog trenutka rasprsnuti se i poteći iz mene, već nisam bio siguran jesam li Avin pogled vidio ili ga zamislio. Prestao sam misliti i počeo samo osjećati.
- Arrrrgggghhhh - izlilo se iz mog grla hroptanje kojeg sam čuo kao iz daljine: tutnjalo mi je u ušima, pričinjavajući mi bol.
- Pusti mi kosu! - zapovjedila je Ava oštro. - Odmah!
Tek sam u tom trenutku shvatio da i dalje čvrsto držim njenu kosu pritežući joj glavu prema svom trbuhu. Njen je lijevi obraz bio pritisnut uz moj trbuh, ruke sam raširio potežući joj kosu širokim zahvatom. Osjećao sam pečat Avinog obraza na vrelini svog znojnog tijela.
- Pusti! - zapovjedila je ponovo.
Pustio sam. Konačno sam ponovo mogao reagirati, vratio sam se u stvarnost iz koje me je potjerala Ava svojim vještim ustima. Olabavio sam sasvim stisak i osjetio kako joj kosa klizi kroz moje prste. Poput crne vode, meko i bešumno. Podigla je glavu sa mog i dalje uzdrhtalog trbuha i nasmijala se.
- Dobro jutro, nježna bitango! - rekla je.
Zaustio sam da joj odgovorim, ali nisam mogao. Grlo mi se stezalo, a osjećaji su galopirali u mojim grudima poput krda uplašenih divljih konja.
- Ava ... - uspio sam promucati nakon nekoliko pokušaja. - Volim te!
- Mekušac - rekla je Ava smijući se i ustajući u polutami sobi. - Jedno dobro ranojutarnje svršavanje te sasvim slomilo.
- Ava - ponovio sam, želeći joj reći kako je to što sam joj rekao da je volim najčistija istina, a ne samo trenutačni osjećaj zahvalnosti zbog pružene mi naslade.
- Mekušac ovdje - prekinula me je položivši ruku na moju mlitavost, a zatim me kažiprstom, dugim i na njemu uskim i bijelo obojenim noktom, kucnula po čelu, dodavši: - I ovdje!
Mrzio sam je tog trenutka. I silno sam je volio tog istog trenutka. Mislite da je to nemoguće? Uvjeravam vas, sasvim je moguće! Gledajući je kako pali cigaretu u vrućoj polutami sobi, znao sam da je beskrajno volim i da joj to moram prestati govoriti. Inače ...
Nisam joj prestao govoriti. Nisam mogao. Naprosto sam osjećao potrebu često joj govoriti kako je volim, kako je lijepa, kako ... Smijala se. Uvijek se smijala mojim izljevima rječitosti i podrugljivo se osmjehivala, gledajući me ispod gustih trepavica.
- Meni je potreban jak muškarac - rekla mi je jednom na obali, dok smo gledali brodove na vezu u večernjem sutonu. - Ne mekušac.
Zbog nečeg, te me večeri posebno naljutila ta njena već mnogo puta izgovorena rečenica. Nije me bilo briga za ostale dokone šetače oko nas, za ništa me nije bilo briga tog trenutka. Brzim sam pokretom sunuo rukom prema Avinoj dugoj i kao noć crnoj kosi. Grubo sam zavukao i upleo prste u svilene niti stežući je svom snagom koju mi je bijes povećao. Povukao sam je prema sebi i znam da sam se osmjehnuo ugledavši na Avinom lijepom licu oblak boli kojeg je isti čas nestalo. Dobru je samokontrolu imala lijepa Ava.
- Voliš ovo? - zarežao sam unoseći joj se u lice. - Grubost? To voliš?
Nije odgovarala. Samo je mirno stajala uzvraćajući mi pogled. Zurili smo jedno u drugo, dok su ljudi prolazili pored nas, radoznalo nas pogledavajući.
Jednog sam se vrućeg jutra probudio prije nje, prije Ave, ustao sam i gledao je stojeći pored kreveta, kako spava. Ležala je na trbuhu, ruke su joj bile raširene grleći jastuk, noge razmaknute, tvoreći veliko i naopako slovo V. Kosa joj se prosula posvuda oko nje i ja sam se, ne razmišljajući, sagnuo i podigao crnu i tešku Avinu kosu, položivši je na njena leđa. Dopirala joj je točno do male i čvrste joj kruškolike stražnjice. Dugo sam promatrao raskošni prizor, usjekavši ga zauvijek u sjećanje.
Godine su prohujale od tih vrućih ljetnih dana. Ava je, baš kao što sam i slutio, otišla iz mog života. U početku sam često i prečesto mislio na nju, na Avu, na ono vruće ljeto koje kao da je vječno trajalo, a usprkos tome preletjelo u trenu. Svaki put, kad bi se prisjetio Ave, u sjećanju bi mi bljesnula njena duga i crna i sjajna kosa, čiji sam miris sa uživanjem udisao u svakom mogućem trenutku.
Naravno, s protokom vremena, sve sam rjeđe mislio na Avu i njenu kosu. Vrijeme sve proždire, potiskuje, zatrpava. Sad bi samo ponekad, tu i tamo u nekom čudnom trenu bljesnulo u meni sjećanje koje nije dugo trajalo. Bolje je ne sjećati se ... Ali nisam sasvim mogao pobjeći sjećanju. Svaki put, kad bih ugledao neku ženu s dugom i raskošnom kosom koja joj se prelijeva u valovima preko leđa, sjećanje na Avu bi me preplavila i vraćala u ono davno doba, kad smo bili mladi i obijesni.
U trenutku kad sam stupio na zubato zimsko sunce, napustivši jednu od zgrada u sklopu bolnice i zakoračivši niz stepenice prema parku, nečiji me zvonki glas pozove. Osvrnuo sam se, lijevo i desno, ali nikog poznatog nisam ugledao. A onda sam ugledao nju: sjedila je na klupi umotana u topli zeleni kaput, a na glavi joj krasan svileni šal omotan poput turbana. Zagledao sam se u nepoznatu ženu koja me pozivala. Tik uz nju, mlada je i visoka djevojka stajala pored nje, položivši joj ruku na rame. Primijetio sam dugu i raskošnu crnu djevojčinu kosu i sjećanje mi munjevito bljesne.
- Ava? - upitao sam brzo zakoračivši prema njima. - Je li moguće?
- Moguće je - odgovorila je. - Još uvijek je moguće.
Nagnuo sam se nad Avu položivši joj poljubac na obraz, tik uz usta kojih sam se još vrlo dobro sjećao. Primijetio sam bore na njenom licu i umoran pogled. Nije to više bio onaj prkosni pogled kojeg sam se sjećao.
Nastojeći se pribrati, ne odati svoje osjećaje, sakriti misli, uspravio sam se radoznalo klimnuo prema mladoj djevojci u Avinom društvu.
- Kćerka? - upitao sam.
- Laskavče stari - uz hrapav smijeh reče Ava. - Ovo je moja draga unuka Ivona. Zar nije ista, kao što sam ja bila u tim godinama?
- Još je ljepša - rekao sam gledajući u umorne Avine oči, šaljući joj sasvim drugačiju poruku.
Klimnula mi je glavom i ja sam znao da je shvatila moju misao i bilo mi je prijatno zbog toga. Osjetio sam toplinu u grudima i ni na što ne misleći prepustio sam se osjećajima za koje sam bio uvjeren da su odavno prestali postojati.
- Što ćeš ti ovdje? – upita me.- Jesi li bolestan?
- Samo rutinski pregled – odgovorio sam.
- Jak i mekan istovremeno – podrugljivo je rekla.
– A što ćeš ti ovdje? - upitao sam opijen trenutkom. – I od kad skrivaš kosu?
Ava podigne ruke i odmota svileni šal oko svoje gotovo sasvim ćelave glave. Tu i tamo bljesnuo bi na zimskom suncu po koji mali čuperak nečeg što se moglo nazvati kosom.
- Oprosti - rekao sam. - Molim, oprosti.
- Navikla sam - reče Ava. - Kemoterapija tako djeluje.
Klimnuo sam, a grlo mi se stegnulo i boljelo me. Ono daleko vruće ljetno poslijepodne mi bljesne u sjećanju i znao sam da ću zaplakati i nije me bilo briga i nisam se ni trudio suzdržati. Sjeo sam pored Ave i nezgrapno je zagrlio, kad je njena unuka Ivona sklonila svoju ruku s Avinog ramena.
- Mekušac - rekla je Ava utonuvši mi u zagrljaj. - Nikad nisi znao kontrolirati osjećaje. Nikad ...
Nešto me je u njenom glasu opomenulo, pa sam se malo odmakao od njenog lica u kutu oka ugledao joj suzu. Trenutak je tu stajala i nemoćno podrhtavala, zatim klizne niz umorno lice i izgubi se među borama. Nasmiješila mi se kroz suze koje su sad nesmetano potekle.
- Bila sam tako luda - reče sasvim tiho.
- Ne - usprotivio sam se. - Bila si sasvim mlada.
- Sasvim je prijatno plakati u dvoje - reče Ava tihim, jedva čujnim šapatom.
Nisam odgovorio. Gledao sam kako vjetar podiže lišće i vitla ga hladnim zrakom, podiže uvis, pa još više i odjednom ga više nisam vidio. Zatvorio sam čvrsto oči osjećaju tople Avine suze.
Copyright © 2013. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
Post je objavljen 01.07.2013. u 08:21 sati.