U tom zabačenom kraju u kojemu živim, život su dobrim dijelom određivale
granice. U nepunih 30 km znalo je biti i do 3 granična prijelaza. Moj kraj je
bio i faktorom napetosti uoči potpisivanja Osimskih sporazuma.
Tadašnje solomonsko rješenje sa Slobodnim Teritorijem Trsta je također
dijelilo ljude ovdje ,ali bila slovenska, primorska, hrvatska...Istra je brend
kojega svi rado svojataju.
U mome je kraju famozna Savudrijska vala a.k.a. Piranski zaljev.
Uvjetovani geo položajem, našli smo se u nezavidnoj situaciji da nam do
najbliže hitne pomoći treba sat vremena vožnje. Nakon što su ljudi
samodoprinosom u bivšoj izgradili bolnice u Izoli i u Kopru, raspadom SFRJ te
bolnice su pripale Sloveniji i nama su zatvorile svoja vrata.
U mom kraju se rodio pisac Fulvio Tomizza i svakako vam ga preporučam.
Za moj kraj se danas otimaju ruski tajkuni, talijanski industrijalci i razni...
U mome kraju skoro se svaki čovjek služi talijanskim i hrvatskim jezikom.
Iako osjećaj pripadnosti i lojalnosti Hrvatskoj nikada nije zaživio kao drugdje,
narod ovdje živi i radi dijeleći sa svima u Hrvatskoj sudbinu krizne stvarnosti.
Mnogi putuju na posao u Italiju i iako su nekada živjeli dobro, sada su i ti ljudi
na koljenima:
plaće su u Italiji drastično smanjene, a benzin je u međuvremenu poskupio i
višak novca kojega su nekada ostvarivali, istopio se u tim pretumbacijama kao
što je narasla rata koja je bila vezana na švicarca.
Turizam koji je prema navodima ministara svake godine u rastu, u praksi
se svodi na tih 20-ak dana u kolovozu kada stignu Talijani i stvore nekakav
privid da novca ima. Taj novac ,međutim, već krajem septembra ispari , a
na vrata viri duga, mračna zima sa svojim burama, strahovima i deprama.
Ono što je ostalo živo od industrije, zapošljava tih nekoliko tisuća "sretnika"
koji sa 3.000 kn izvode svima nam poznate iluzionističke trikove preživljavanja,
raznog pretakanja iz uglavnom šupljeg u definitivno-prazno.
Mladima je svakako najteže. Kada sam bio mlad, buntovno sam tvrdio da je tako.
Danas sa distance vidim da tako jest-mladima je najteže:
Ne postoji ništa što bi ih oko nečega okupilo. Mlade ljude se potcjenjuje,
ne računa se sa njima. Mladi su tema u tih mjesec dana predizborne kampanje
i jedino tada su neizostavni dio programa. Od 100-tinu mladih koji krenu na fakultete,
vrati ih se 18 od čega 8-orica bez diplome (slučaj koji je bio i samnom;).
Na kraju mnogi mladi zastrane. U moje doba u drogu i alkohol, a danas uglavnom
u kocku. Ovisnosti su na svakome koraku. Vrište sa reklama i jedina su utočišta
po našim palankama zimi kada bura zavije ulice ,a njezina prodorna hladnoća ubija
bloga u vama...ne znam da li ste ikada doživjeli buru, ali ja bih rađe na kontinentu
bio na -20 nego u Istri kad je bura i 0 stupnjeva...
U mom kraju, kao i u vašemu, stvari su prilično naopako. Jedini "ipak" koji ohrabruje
jest to micanje granice sa naše Dragonje. Prije negoli su 1991. dovezli te kontejnere
na Dragonju, mi smo kao mulci izlazili subotom u Portorož pa čak i u sam Trst.
Poznavali smo naše tamošnje vršnjake-Gregora, Špelu, Mateju, Franca. Oni su
dolazili k nama u Zazu i na more i to je bilo tako... normalno. Današnji klinci iz mojeg
kraja nisu u životu bili u Sloveniji ,osim u shoppingu!? Nemaju ni jednog prijatelja u
Piranu ili u Kopru. U tih 30-ak km, mi, Slovenci i Talijani, postali smo 3 svemira.
Od ulaska u eu, ja se nadam da će mladi iz mog kraja uskoro imati i cure i dečke "preko".
Ništa više, ništa manje!
Post je objavljen 02.07.2013. u 10:52 sati.