obilježavanje sve-mira kućicama izgleda kao prijavljivanje na stereotip nečega mnogo kompleksnijeg, a mi bi trebali najbolje znati u koji stereotip pripadamo? to jest, u koji ormar?
u našem ormaru su doduše plišane životinje, ali ipak...
djeca vole plišane životinje, one veće, koje mogu grliti, bile iz ormara ili ne. kad razmislim, ljudi se zapravo grle posvud. nedavno sam upoznao neke amerikanke i pogodi! njima je, čini se, normalno grliti se kod pozdravljanja, pa sam im rekao da ja baš nisam za to. sad, možda je ispalo malo nespretno, jer eto tko se ne bi htio grliti kad je besplatno?
a što je s hladnim zagrljajima? ili onim zimskim preko napuhnutih pahuljastih jakni?
vjerujem da je za genijalne pronalaske - na primjer kako djecu privoljeti da jedu sve što im staviš na tanjur, a bez puno uvjeravanja - potrebno i uho i oko i nos i kliker u glavi i kad to sve ispremješaš, najčešće kao odgovor dobiješ samo - neću! onda budi gladan...
interesantno je da djeca koju roditelji kod kuće ne hrane svim mogućim blagodatima suvremene prehrane, u vrtiću jedu sve bez prigovora, jer znaju da doma i neće dobiti nešto posebno, pa ako se ne najedu u vrtiću možda će ostati gladni.
mislim da bi osobno bilo kad bi nam se netko tko je vidio naš sve-mir zaželio pridružiti u tom našem sve-miru, a mi mu kažemo - neću. jednostavno, dječje. izgleda nepristojno, ali nije, nego je iskreno.
Post je objavljen 28.06.2013. u 09:50 sati.