voziti polako kao da će noć još jednom upiti taj trag, prebaciti smjer u izostanak gužve i pravca, gomile koja bi iscrtavajući znakove zarezala sredinu.
I kao da ćeš disati, kao da ćeš jednom negdje zastati, zabilježiti tijelom sve što danas ne odabireš, iznova nešto ostaviti za sebe, zbrajati propuštajući ovacije, negdje uistinu biti.
Voziti kao da će netko drugi jednom prepoznati te modrice zaobilaznica i kukavičluka, to vrijeme koje ne postoji.
Polako, sjećaš se, kretati se prostorom: uništavanjem tišine opstaje ta cesta i ponovno, kao nekada, posred vode, u mraku, u isprepletanju glasova i tijela, tjesnaca iskopanih i ukradenih mulju, podat ćeš se toj vodi i zvijezdama.
Je li to onaj zaboravljeni dio koji ti nedostaje?
Post je objavljen 28.06.2013. u 00:13 sati.