Znala sam tocno koji put trebam prijeci kako bi stigla do tavana na kojem se odijevala u bijelo, znala sam tocan broj koraka a iza mene je opet isla duga povorka ljudi i zivotinja, zeludac je bio stisnut, kao i inace u ovo doba godine kada mirisu samo rajcice i lubenica
Voda
Prilazili su sa svih strana, kao da sam flourescentna, kao da jebeno sjajim
a ja sam bila nepomicna,
nisam lamatala rukama i zvala upomoc, svaki put sasvim solidno odglumim to mrtvilo, mozda imam takvu boju usana ili mi je jezik prenatecen. Uvijek brzo odustanu, svi ti koji me zele prigrabiti.
Fasiciniraju me ti snovi, iz noci u noc sve vise, kako su stvarni i kako se prenose, kako me grade i urezuju se u mene, i kako su zamorni, dugi ponekad predetaljni...
Opet sam te izmislila, ispocetka, ali jako slicno, uvijek se promijeni samo poneki detalj; boja majice ili pomak ramenima. Dodir na laktu uvijek ostaje isti. I onaj glupi osjecaj da vrijeme nema nikakve veze s tim.
Opet me nesto tjera da se samokaznjavam morem i ronim toliko dugo dok ne ostanem bez zraka, pa onaj udah na kraju djeluje kao borba za zivot a sol pogled pretvori u dvije slucajne mrlje.
Hocu li do kraja moci zivjeti od samo te jedne jedine price?
Post je objavljen 26.06.2013. u 23:45 sati.