-E da sam ja trenirao nogomet, danas bih igrao u Barceloni – naglasi Mrkan i privuče nos staklenoj površini stola.
-Sniiiiiiiiiiiiiiiiif – čulo se, a odmah potom Mrkan se zabaci unazad i zašmrče kao da ima jaku prehladu.
-Ja ovako visok – uleti u priču Đomba kuhajući smeđu tekućinu u žlici za juhu – da nisam prestao s košarkom, bio bih prvi izbor na NBA draftu.
-A što bi tek sa mnom bilo? – dobaci Maus kojemu su one šarene tabletice već počele djelovati – ja da sam nastavio s boksom slomio bih one pičkice od braće Kličko.
Bio je pun energije. Digne se s kauča, počne poskakivati po prostoriji izbacujući direkte i završavajući seriju udaraca lijevim krošeom. Dobar neki ekstazi, promisli Mrkan.
-Braći Kličko se namještaju jadnici za borbu. A vidi mene koji talent. Slomio bih obojicu istovremeno – zaključi izlaganje novom serijom udaraca u prazno.
-Jebiga moj Maus, droga te je uzela. Isto kao i nas – sjetno će Đomba koji je zario špricu u venu, a potom iz nje vukao krv koju je opet ušpricavao u venu. Tako, nekoliko puta.
-Znam, ali eto opet ti govorim. Da sam ja trenirao, bio bih, uf, ne mogu ni zamisliti. Isto kao i vi – ispali rečenicu kao aperkat eksivirajući ose koje su letjele ustajalim zrakom Mrkanovog podruma.
Svi vi vjerojatno znate slične kvartovske priče. Svaki dio grada naseljen je neznanim junacima koji bi danas bili svjetske zvijezde da su nastavili slušati svoj talent. Jedni bi tako igrali u tandemu s Messijem, drugi bi svirali lead gitaru u Radioheadu, treći bi slikali Mona Lisu, četvrti pisali Odlazak Filipa Ćirilovića...
Međutim razne okolnosti, ponajviše one zabranjene poput droge, zaustavile su majstore na putu za besmrtnost. Možda su njihovi talenti zaista bogomdani, ali zbog srednjeg prsta sudbine, nikada se neće saznati pretjeruju li naši junaci u svojim hvaljenjima.
No, ima nešto što je vrlo zanimljivo, a nikad se ne spominje u ovakvim prigodama. Rekoh već, kvartovski heroji spominju kako su mogli uspjeti u nogometu, košarci, tenisu, glazbi, slikarstvu, književnosti, poeziji i mnogim drugim područjima, ali nikad, ama baš nikad ne spominju da su mogli uspjeti u – biciklizmu.
Naime za razliku od nogometa, košarke i tenisa gdje moraš biti predan radu i uporan k'o Ivica Olić - inače nema šanse da uspiješ - u vrćenju pedala psihofizički trening jest naporan, ali prilagođen je upravo ljudima kao što su Maus, Đomba i Mrkan.
Drogiranje s početka priče u biciklizmu je, ustvari, vrhunska priprema za Tour de France.
Upravo smo ovaj tjedan saznali da je i Jan Ullrich, višestruki viceprvak najslavnije biciklističke utrke, najobičniji kvartovski narkoman.
Kada pedalama odrvrtimo zadnjih dvadesetak francuskih utrka dolazimo do zapanjujućih podataka: jedini koji (za sada) nisu uhvaćeni s iglom u veni jesu Carlos Sastre, pobjednik iz 2008., Cadel Evans, pobjednik iz 2011. te lanjski laureat Bradley Wiggins.
Svi ostali, uključujući Lance Armstronga, Alberta Contadora, Floyda Landisa, Marca Pantanija, Miguela Induraina spremali su se za 3 i pol tisuće kilometara dug put u podrumu liječnika Eufemiana Fuentesa gdje im je ovaj u prostoriji s ustajalim zrakom za svega 70 tisuća eura godišnje davao savjete hoće li na nos, u usta ili u venu.
Sedmerostruki osvajač Tour de Francea Lance Armstrong, inače neodlučna djevica po horoskopu, troumio se pa je pristao uzeti – sve. I testosterone, i hormone rasta i efedrin i EPO i dopingiranje vlastitom krvlju. Da mu je Fuentes rekao da objesi nešto oko vrata jer će tako biti brži na nizbrdici, Lance bi stavio lance, a kamoli ne spremljenu krv svojih predaka.
Đomba, jadan, skoro svaki dan se drogira vlastitom krvlju, a još uvijek nije svjestan da mu je s takvim načinom života puno bliža bila žuta majica Tour de Francea nego Los Angeles Lakersa.
Kada se amfetaminska crta podvuče dolazimo do zaključka da biciklizam bez droge nikada nije ni postojao.
Pred kraj 19. stoljeća europski su biciklisti uzimali heroin, kokain i šećerne tablete natopljene eterom, a osvajač olimpijskog maratona 1904. godine Tom Hicks je uzimao strihnin i brandy tijekom utrke. Na olimpijskim igrama u Rimu 1960. godine danski biciklist Knut Jensen jer preminuo za vrijeme utrke uslijed uzimanja amfetamina, a slična je sudbina zadesila i poznatog britanskog biciklista Tommya Simpsona za vrijeme Tour de Francea 1967. godine.
Pitanje je vremena kada će i preostali 'čisti' pobjednici biti otkriveni. Čak je i ponajveća legenda ovog sporta, jedini Belgijanac do ovogodišnjeg senzacionalnog pobjednika nad Nadalom u prvom u kolu Wimbledona za kojeg su Englezi čuli - Eddy Merckx – više puta padao na doping kontrolama.
Zlatno pravilo biciklizma utkano u sve pripreme je - što si veći narkoman, to si veći biciklist - a samim tim i pobjednik.
Gledajući ove narko orgije, normalan čovjek mora postaviti logično pitanje: zašto se biciklizam ne ukine?
S dvije pive će građanin na biciklu popušiti kaznu od prometnog policajca, a s dva brda droge, popet će se na vrh svjetskog biciklizma. Zabranom biciklističkog sporta sav bi se taj ogroman novac od borbe protiv dopinga mogao dati siromašnim zemljama.
Jer glad za pobjedama je puno veća nego u malog Afrikanca za fetom kruha, pa će stoga biciklisti vječno uzimati doping.
Jedina učinkovita borba protiv narkomana u biciklizmu je amaterizacija, a jedini razlog zbog kojeg se tanjušne gume po francuskim cestama u budućnosti trebaju okretati je taj da kvartovske veličine poput Đombe, Mausa i Mrkana mogu maštati da su i oni jednom mogli biti pobjednici slavne utrke – jer s obzirom na pojedenu količinu droge zaista je tako - prolaziti prvi kroz cilj s rukama visoko podignutim prema nebu obučeni u žutu majicu koju će poslije uprljati šampanjcem nakon što od predivnih hostesa dobiju isto onoliko pusa koliko su prošli kilometara na utrci.
Šteta samo što Mrkanu, Đombi, Mausu i ostalima u podrumu ustajalog zraka tijekom večernjih kvartovskih priča ispunjenim drogom i alkoholom, nikad na ošamućenu pamet ne pada da su se mogli baviti biciklizmom i da je čitav svijet mogao za njih znati i diviti im se.
Ali koliko god da im je mozak pojeden od droge, ipak ono malo zdravorazumskih stanica podsvjesno zna (pa zato i ne spominje) da je biti pobjednik Tour de Francea ili pobjednik neslužbenog kvartovskog prvenstva u snifanju amfetamina - jedno te isto.
Bezveze i za zaborav. Osim za organe. Kako za unutarnje, tako i za nadležne.
Post je objavljen 26.06.2013. u 14:56 sati.