Nije mi se dalo vraćati natrag istim putem, pa sam zagazio u gustiš.
Zašto?
Ne znam.
Nisam razmišljao o posljedicama, kao i obično.
No, eto, zbog vas – nazvati ću tu odluku trenutnom nepromišljenošću, dobro – glupošću, ako baš želite.
I to kakva glupost, maksimalna.
Nakon nekih desetak minuta provlaćenja među grmljem, izbjegavanja grana koje su me uporno šibale po licu, preskakanja mravinjaka – više nisam znao ni gdje sam, ni gdje moram ići, niti kako se vratiti do plaže...
Izgubio sam se, no bio sam relativno miran.
Uvjeravao sam se kako trebaš biti mega tupan za izgubiti se na Malom otoku, a ja tupan nisam.
Duboko sam vjerovao kako ću svaki čas banuti na neki poznat puteljak.
Svaki čas, ili barem za pet minuta, nakon pet – za deset minuta, nakon deset – za pola sata...
Ruke su mi bile izgrebane, od trnja, osjećao sam kako mi se na licu skorilo blato, kako se izmješano s krvlju, a tada, odjednom, i sa – suzama.
Priznajem, zaplakao sam.
Zvao sam mamu, pa tatu, na kraju zazivao i ime Božje, sve u nadi da će me netko spasiti u ovoj divljini.
I tada, kada je panika nahrupila poput podivljala mora, a sunce poslalo posljednji dnevni pozdrav, sapleo sam se o korjen nekog mrtvog stabla i tresnuo svom silinom o tlo.
O travu.
O zelenu, fino podrezanu travu.
Podigao sam pogled i nisam mogao vjerovati.
Nalazio sam se na proplanku na sred kojeg je bila malena kamena kuća, ne veća od nekadašnje nam garaže. Spašen sam, pomislih, spreman od radosti plesati do jutra – kad me zgrabiše dvije kvrgave ruke za ramena i dubok, oštar i snažan glas zagrmi:
- - Ča ti ovdi činiš?!
Mislim da sam se popiškio...
Post je objavljen 26.06.2013. u 13:01 sati.