Kažu da je najbolji način za živjeti život, imati u vidu da ćemo umrijeti. Misliti o tome što želimo da se o nama kaže onog dana kada nas više ne bude. Ili što bi mi sami tad rekli o sebi, mislim da je to i važnije.
E pa...voljela bih reći da sam bila svuda. Vidjela svega. Osjećala. Družila se. Istraživala. Sanjarila. Ostvarivala snove. Lutala. Igrala se. Zbilja živjela. Išla i tamo gdje drugi ne idu. Radila i ono što su mi govorili da je nemoguće. Smijala se. Bila svoja i dosljedna.
I sad se opet pitam jesam li na tom putu. Ili se još malo vrzmam uokolo, izbjegavajući ono što stvarno želim...Je li moja struka, putovanja, selidba negdje van ipak taj put o kojem sanjam, ali nikako da njime krenem?
U svjetlu novog posla van struke, koji je iz dana u dan sve bolji. Društva tu, u ovom gradu, koje je predobro. Prijatelja, onih pravih, poznanika koji svako toliko dolutaju...bezbroja tuluma, pojedenih torti, smijanja dok te ne zaboli lice. Ovih ulica i kvartova, koje sam nekako zavoljela i koji sve više liče na dom. Stana koji nije naš, ali...sve više je naš, uređujemo ga i gnijezdimo se cimerica i ja. I nedefiniranog...kojem je valjda jedina prava ljubav prije dosta godina otišla van...i on za njom, ali se vratio. I sad ja, koja opet želim otići. Sve više poslova i u struci, kako imam više poznanstava. Mogu li ipak ovdje graditi sve ono o čemu sanjam?
Znam da bi vani bilo lakše što se posla tiče sigurno. Ali...one mreže potpore i ljudi koji te nasmiju i kad bi plakao...to je teško naći...
Bez ovih ovdje...ne znam kako bi bilo...
Uvijek sam se čudila onim ljudima koji su zbog društva upisivali srednju ili faks. Nije mi bilo jasno kako nečije društvo može biti toliko bitno da je bitnije od vlastitih želja i interesa. A sad, radim li to i sama? Daleko odraslija...
I hoću li moći reći da sam svuda bila...ako ipak ovdje izgradim dom?
Post je objavljen 26.06.2013. u 08:35 sati.