Na kugli zemaljskoj postoje mjesta do kojih nije lako doći. Što više razmišljam o tome, rekla bih da za to postoji i jako dobar razlog. Jedno od posebnih mjesta magične ljepote hrvatski je pučinski otok Palagruža. Plovidba do Palagruže stoljećima je bila životni poziv komiških ribara, a danas se kao podsjetnik na tu stoljetnu tradiciju organizira regata Rota Palagruzona.
Ostao mi je u sjećanju televizijski dokumentarac o jednom od organizatora tog događaja, njegov povratak iz Zagreba na otok Vis te oživljavanje spomenute tradicije. Kao što je životna potreba davno usmjerila Komižane na ribarenje do Palagruže, tako se danas zbog životne potrebe za mirom i povratkom prirodi ljudi ponovno vraćaju moru i otocima, daleko od gradske vreve.
Večeras sam se ponovno prisjetila toga kad sam na televiziji vidjela prilog o Roti Palagruzoni. Pomislila sam kako je ta regata zaista živopisan događaj, a jedrenje falkušom - posebno iskustvo. Uistinu, već je i na televizijskom ekranu sve izgledalo vrlo lijepo i zanimljivo.
A onda je usred te iskonske ljepote i oživljene povijesti odjednom iz kuta ekrana iskočio – bager. Pravi pravcati bager na Palagruži! I nevjerica kako se taj čudni svat našao na tome mjestu.
Gradi se odašiljač. Odašiljač, toranj, neki stršljen s kamerom, nešto što je, navodno, potrebno prema direktivi EU. Zanimljivo. Katkad imam osjećaj da se nečije fiks-ideje, da ne kažem hirovi, jednostavno opravdavaju kojekakvim "zahtjevima koje pred nas postavlja EU". Jer, tko se usudi proturječiti ako to od nas traži Njezino Veličanstvo. Pec! Pec! I "neka institucije pravne države rade svoj posao". Bageri - naprijed, ostali: stoj!
Nakon toga malo sam potražila ima li još kakvih naznaka ili vijesti o toj gradnji na Palagruži. Pogađate? Ni traga ni glasa. Ipak je Palagruža dovoljno daleko da se o tome ništa ne dozna. Dok iz mraka ne iznikne toranj, a onda je ionako sve gotovo. Važno da ima signala.
Među člancima na internetu naišla sam na tekst u kojem se spominje jedna ideja o kojoj se pisalo još prošle godine. Riječ je bila o gradnji helidroma na Palagruži. Na prvi pogled – doista plemenita ideja; tvrdi se da bi to bila važna nadzorna točka i velika pomoć u traganju i spašavanju na moru, čak se spominje i ekološka važnost (ako ništa drugo ne upali, ubaci riječ "ekologija"). Na drugi pogled – u komentaru jednog čitatelja – javlja se sumnja u plemenitost te ideje – ne krije li se iza toga zakulisna igra da se bogatima omogući brži dolazak na taj udaljeni otočić?
Nije to neobična sumnja, svašta smo doživjeli u hrvatskoj stvarnosti i skloni smo preispitivati različite mogućnosti i promatrati takva zbivanja s raznih strana.
I ponovno mi se iznad glave pojavljuje upitnik o tornju/odašiljaču s kamerom (?). Zamišljam tu nakaradu na kamenom škoju. Hvata me nevjerica. Sve pod izlikom "EU kaže". Ako EU kaže da do Palagruže sagradimo autocestu?
Mogli bismo, doista, umjesto oživljavanja tradicije i Rote Palagruzone – uživati u automobilskim utrkama do Palagruže. Pa tko prvi – njegova Palagruža.
P.S. Naravno, uz uvjet da se sagradi i veliko asfaltirano parkiralište.
Post je objavljen 25.06.2013. u 21:52 sati.