Ptice i dalje ne umiru pjevajući. Ali barem sam noćas bio mirniji znajući da mi u mandiju nije nikakva ptica grabljivica, već da zvukovi dolaze od one dvije ptičice u kavezima pokraj ulaza. Njima se tijekom noći pridružilo neko drugo stvorenje. Da li je bilo dvonožno ili četveronožno ne bih vam znao reći, ali tupkanje nožica čulo se na krovu kolibe.
Danas napuštamo Solo. Nije neki grad koji me se previše dojmio, ali da je autentičan to stoji. Da je bez stranaca, i to stoji. Jučer smo vidjeli čak jednog i to u onom shopping centru. Solo neću zapamtiti po nezaboravnim spomenicima kulture. Pa i niti po hrani, iako je noćni food market u Galabou jedno posebno gastro iskustvo. Solo ću zapamtiti po njegovim ljudima. Izgled grada me podsjeća na Tajland. Kaotičan promet također. Vruć i vlažan zrak te mirisi vrlo su slični onim tajlandskim. Isto je s hranom. Ono što pak potpuno razlikuje Indoneziju od Tajlanda su niske cijene i odličan omjer cijene i kvalitete u ovoj zemlji. I ljudi, kada je riječ o Solou. U tajlandskim gradovima, pa i onima najmanje turističkima, lokalno stanovništvo jest nasmiješeno, ali ja uvijek imam osjećaj kako je taj osmijeh prijetvoran i kako u nama strancima prosječan Tajlanđanin vidi slovo S s dvije paralelne okomite crtice. Sološani ili Surakarčani doimaju se iskrenima i neiskvarenima. Od samim taksista i vozača becaka, koji su u svakom gradu, a time i u Zagrebu ili Splitu, priča za sebe, a ovdje u Solou prva cijena je najčešće i ona prava, barem ako je suditi po cijenama u vodiču. A onda kada pokraj tebe prođe starica, od oka u osamdesetima, u lijepo speglanoj ljubičastoj ljetnoj bluzi i haljini i onako sramežljivo ti na engleskom zaželi "Good afternoon!" najradije bi ju poveo doma ili ostao u Solou. Zbog ljudi...
S autobusnog kolodvora Tirtonadi svakih pola sata lokalni busevi kreću prema Yogyakarti, prolazeći usput kroz Prambanan. Busevi su neklimatizirano klimavo prljavo staro željezo, a kolodvor je malo veća neugledna kuća s natkrivenim prostorom ispred koje se skuplja to staro željezo. Tipična slika jednoga grada jedne zemlje Trećeg svijeta. No, sat i pol vožnje do Prambanana stoji svega dolar i pol pa poklonjenom konju ne valja gledati u kljuse.
Java je najnapučeniji otok na Zemlji. Na površini od gotovo 139,000 četvornih kilometara živi 135 milijuna stanovnika, a gustoća naseljenosti je 1064 stanovnika po četvornom kilometru. Ta prenapučenost najbolje je uočljiva upravo na potezu od Soloa do Yogyakarte. Nema ni metar praznog prostora. Uz glavnu prometnicu koja povezuje ova dva grada nabile su se kuća do kuće tako da putnik ima dojam kao da nikada nije niti izašao iz jednog grada i ušao u drugi. Prenapučenost se dijagonalno preslikava na promet koji je bolno spor, zrak je prezagađen ispušnim plinovima, buka motora je nepodnošljiva.
U Indoneziji dva su mjesta svjetski poznata po stoljećima starim hramovima. Jedan je Prambanan, drugi Borobudur. Prvi je hinduistički, drugi je budistički. Prambanan je zapravo cijeli jedan kompleks hramova koji su građeni od 8. do 10. stoljeća. Tada su jugom Jave upravljale budističke Sailendre, a sjeverom hinduističke Sanjaye. Ove dvije obitelji su se brakom povezale vjerovatno u drugoj polovici 9. stoljeća, što objašnjava kombinaciju budističkih i hinduističkih simbola na hramovima u Prambananu. Kada se kasnije centar hinduističke moći preselio u istočnu Javu, Prambanan je napušten i zaboravljen te dodatno uništen velikim potresom sredinom 16. stoljeća. Tek četiri stoljeća kasnije hramovi su ponovno "pronađeni" i obnovljeni, a UNESCO je 1991. godine stavio kompleks na listu svjetske baštine.
Iskačemo iz starog željeza usred užurbane prometnice. S jednim backpackom na leđima, a drugom torbom u ruci ogledavamo oko sebe ne bismo li vidjeli neko staro kamenje. Vidimo samo puno automobila, još više motocikala, nešto pokretnih fast foodova i neosobite prizemnice ili jednokatnice, mahom trgovine svega i svačega, ali ničeg konkretnoga. Naporni vozači becaka, koji nas zaskaču sa svih strana i prave se da ne čuju 'ne' kojeg uporno izgovaramo, samo su nepobitni dokaz da smo blizu. Uz prometnicu je zapušteni park, a iza parka, dvjestotinjak metara dalje, nazire se mnoštvo parkiranih autobusa. Mora da je tamo negdje ulaz. Obilazimo park, hodamo prema turističkim autobusima i voila - ulaz u kompleks je pronađen! To međutim ne znači da odmah vidimo staro kamenje. Vidimo zapravo samo ogromnu tržnicu s autentičnim kineskim suvenirima koja se zalijepila za ulaz i izlaz iz kompleksa. Besplatno ostavljamo stvari u garderobi, kao stranci plaćamo ulaznicu nekoliko puta skuplje, oko pojasa vežu nam crno-bijele saronge budući da ulazimo u sveto mjesto i ulazimo. Prambanan je jedan od najposjećenijih lokaliteta u cijeloj Indoneziji. Stranaca napokon ovdje ima, ali još uvijek u relativno malenom broju. Prevladavaju domaći turisti.
Pratimo putokaze prema glavnom hramu i pet minuta kasnije pred nama se ukazuje središnji i najveći hram kompleksa - Candi Shiva Mahadeva. Kako se približavamo hodajući glavnom "alejom", tornjevi hrama su raspoređeni tako da izgleda kao da ih ima samo pet, s najvišim središnjim od 47 metara visine. Kada se napokon popneš na platformu, pred očima ti se naglo počinju otvarati tornjevi za tornjevima. Dok mi oči vrludaju po čipkastoj fasadi Candi Shive, iznenada začujem tihi dječački glas pokraj sebe:
"Hello mister!"
Spustim pogled, a pokraj mene dva dečka od kojih 15 godina u plavo bijelim školskim uniformama.
"Imate malo slobodnog vremena?", gledam na sat. Pa i baš nemam. Ali dobro...
"Radimo na školskom projektu. Moramo intervjuirati turiste o tome što misle o Indoneziji, saznati nešto o njihovim zemljama i vježbati engleski.", govore mi. S obzirom da je u posljednja dva dana komunikacija na engleskom bila nemoguća u Indoneziji, njihov engleski je jedno osvježenje. Daleko je od savršenog i na trenutke se teže razumije, ali bolje išta nego ništa.
'Odakle ste? Gdje je Hrvatska? Koje je najpoznatije mjesto u Hrvatskoj? Što stranci posjećuju kod vas? Kako vam se sviđa Indonezija? Gdje ste sve bili?' nizala su se pitanja jedno za drugim. I tako sljedećih preko pola sata. Jako su simpatični, ali došao sam ovdje vidjeti hramove Prambanana, a ne razgovarati beskonačno s petnaestogodišnjacima u sjeni Prambanana. Pokušavam se nekako izvući, ali dečki me prate. I osim razgovora čini se da moraju i fotografirati tako da se pretvaram u pravog modela. I baš kada sam pomislio da sam ih se riješio, evo ti drugih.
"Hello mister! Radimo na projektu...", uz osmjeh krećem prema unutrašnjosti jednog od tornjeva dok dečki ostaju napokon iza mene.
Oduvijek me fasciniraju stari hramovi. Posebice hinduistički i budistički. I još više nakon što sam prije nekoliko godina posjetio hramove Angkor u Kambodži. Svjesan sam da je Prambanan puno manji od Angkora. Ima "tek" 244 hramova, uglavnom u ruševinama, a najpoznatiji i najposjećeniji su njih šesnaest, osam većih i osam manjih, na središnjem platou. Već izdaleka pogled na hramove i njihove čipkaste tornjeve jako podsjeća na hramove u Angkoru. Izbliza, sličnost je još veća: gledajući detaljno izrezbarene reljefe u zidovima hramova mogli bi se bez puno razmišljanja "izgubiti" u Angkoru. Kombinacija hinduističkih božanstava i budističkih simbola te raznih životinja poput lavova, majmuna, slonova i mnogih ptica.
Sjevernije od središnjeg prambananskog hrama nalazi se, meni puno zanimljiviji, hram Sewu. Do njega se može pješačiti nekoliko kilometara ili jednostavno uzeti vlakić koji redovito vozi do hrama. Za strance je besplatan. Tako kažu. Ali zapravo dobrano su nam ga naplatili u sklopu ulaznice koju stranci plaćaju nekoliko puta više od lokalnog stanovništva. Hram Sewu ima sve ono što ima i središnji prambananski hram: tornjeve, izrezbarene detalje na zidovima; minus gomila turista, uglavnom domaćih, minus neprestano škljocanje fotoaparatima i zamorno traženje lokalaca da se fotografiraju s tobom, minus školarci koji rade na projektima, plus neobnovljeni dijelovi hrama, s kamenim blokovima koji su ostavljeni tamo gdje ih je bacio višestoljetni rad potresa i vulkana. Iako imam svega dvadesetak minuta u ovom hramu, Sewu mi je ponudio dašak autentičnosti i onaj osjećaj Indiane Jones koji je bio sveprisutan u kambodžanskom Angkoru.
Unatoč svemu, hramovi Prambanana malo su razočaranje za mene. Očekivao sam puno. Prvenstveno više autentičnosti i manje sterilnosti. Zasigurno nisam očekivao ni takvu hordu domaćih turista...
Poslijepodne lagana kiša počinje padati u Prambananu. Za ovo doba godine posve je normalno imati par kišnih sati poslijepodne. No, kiša je dobrodošla. Čim oblaci sakriju sunce i počne kiša, temperatura odmah pada za nekoliko stupnjeva i postaje puno izdržljivije.
Nakon četiri popodne nemoguće je javnim prijevozom doći od Prambanana do Borobudura, naše sljedeće stanice. Lokalni autobusi od Prambanana do sedamnaest kilometara udaljene Yogyakarte idu kroz cijeli dan. Ali busevi iz Yogyakarte za Bodobudur staju negdje oko četiri, pola pet. Jedina opcija je taxi. Na parkingu ispred hramova Prambanana taxi je do taxija. Od starog željeza bez klime pa do manje starog željeza s klimom. Prve ponude su uvijek dobre jedino da te nasmiju. Kao i bilo gdje u ovakvom svijetu vrijedi pravilo cijenkanja. I nakon pet minuta pronalazimo taksista koji je spreman za 250,000 rupija ili 145 kuna odvesti nas do sat i pol udaljenog Borobudura. Taxi je neka stara Toyota koja je odavno trebala biti u penziji. No, u Indoneziji "penzioneri" i dalje rade. No, čist je i radi mu klima. I najvažnije - kreće se.
Prostor oko Yogyakarte je jedan od najnapučenijih na Javi. Nakon Jakarte i Surabaye, Yogyakarta ili skraćeno Yogya najvažniji je centar na otoku. Teško je ne primijetiti koliko je ovaj dio otoka preizgrađen. Kako i od Soloa do Prambanana, tako i od Prambanana do Yogye nastavlja se neprekinuti niz kuća uz glavnu prometnicu. Nema nimalo slobodnog hoda. Imam osjećaj kao da su kuće "pojele" svaki milimetar prirode. I iako živim u velikom gradu, sav taj beton počinje me lagano gušiti.
Yogyakartu danas samo rubno dotičemo i taksist zaobilaznicom nastavlja prema sjeveru prema Borobuduru. I dalje nema prirode. I nakon Yogye nastavlja se kuća za kućom. "Kako ovi ljudi mogu živjeti u ovom prenatrpanom svijetu?", pitam se. Ovo je gore i od Kine i od Indije. I promet je oko Yogye izrazito gust. Naposljetku, naš taxi više stoji u koloni, nego što je u pokretu. A onda kreće pravi tropski prolom oblaka. Samo nam je to još trebalo. Kao da nismo dovoljno usporeni. Kiša još više usporava promet i nalikujemo puževima koji se milimetar po milimetar probijaju kroz lokve javanske kasnojesenje kiše.
Dolazak u Borobudur samo nam potvrđuje davno konstatiranu činjenicu - javanska logika je veoma čudna stvar. Taksist, umjesto da nas odbaci direktno do hotela, ili barem do glavnog trga, on nas vozi na prazan parking pred zatvorenim ulazom u hram Borobudur. Davor i ja se pogledamo tipa 'pa, zatvoreno je, mi želimo u hotel'.
"Lotus II Guesthouse, please!", kažemo mu.
"Aaaaa, hotel?", on će nama kao da je otkrio toplu vodu.
Naravno da ne zna gdje je Lotus. Ali nakon nekoliko zaustavljanja i pitanja lokalaca, napokon se zaustavljamo pred guesthouseom. Još uvijek je niska sezona i to je prednost šestog mjeseca pa i usprkos povremenim kišnim trenucima. Iako u Lonely Planetu piše da je Lotus II veoma popularan i da je potrebna rezervacija, bez najave bez problema pronalazimo dvije posljednje sobe. Moja je na prvom katu, bez klime, ali s ogromnim prozorom koji daje na vrt s banana stablima. S terase guesthousea pruža se pogled na rižina polja koji predstavlja toliko potreban dašak spokoja nakon sve one vreve koja nas je pratila od Soloa preko Prambanana do Borobudura.
Nekoliko kilometara od Borobudura nalazi se budistički samostan Mendut, centar javanskog budizma. Spominje se u vodiču gdje stoji da se svaku večer u sedam sati može ovdje prisustvovati molitvi budističkih redovnika. Moglo bi to biti zanimljivo. Budizam je meni najintrigantnija i najslikovitija religija koja postoji na našoj planeti. Uvijek sam se bolje osjećao u budističkim mjestima Nepala, Burme, Laosa ili Unutrašnje Mongolije. Jednostavno ne znam to opisati, ali uvijek me nekakva toplina obuzme oko srca i po čitavom tijelu kada sam okružen budističkim redovnicima i općenito budizmom. I nije mi trebalo puno da nagovorim Davora da prije večere platimo po pet dolara tipovima u Lotusu da nas na svojim motorima odvedu do samostana.
Kiša je dobrano ohladila zrak. Neki bi mogli posegnuti i za dugim rukavima. Kroz nosnice ulazi vlažan miris popodnevne kiše. Cesta je i dalje mokra. Povremene lokve jedino je što vozač mora izbjegavati jer prometa u sedam navečer, kada je mrak već dobrano obavio Borobudur, gotovo da i nema. Svi su u svojim kućama. Prolazimo uz jedan od elegantnijih restorana u gradu. Potpuno je prazan i osoblje dosadnjikavo bleji prema cesti ne bi li ipak možda netko naletio. I zaista, Borobudur samo potvrđuje pravilo kojeg smo postali svjesni još prvog dana - dan na Javi završava jako jako rano.
"Stigli smo!", uzviknuli su naši vozači pred svježe obojanom šarenom željeznom ogradom.
Ulazimo unutra. U zraku se osjeća miris mirišljavih budističkih štapića. Žarulje i svijeće lagano osvjetljavaju nekoliko kipova Buda. Svijetlo se presijava i na površini vode kanala koji uzdužno prati stazu. Na vodi nekoliko lopoča. Mir.
Redovnici nisi još došli. Trebamo pričekati. Pokazuju nam modernu prizemnicu, s posve otvorenim prednjim zidom, na čijem se kraju jedne jedine prostorije nalazi veliki kip Bude okružen mirišljavim štapićima, cvijećem i raznim darovima u obliku papirnog novca ili hrane. Istina, ovo je daleko od onoga što sam očekivao. Uz dvanaest stoljeća stari hram Mendut očekivao sam jednako tako star samostan, sličan onima u kojima sam bio u mongolskom Hohhotu ili poput pekinškog hrama Lama. Bez obzira na spokoj koji obavija ovaj hram i sve budističke simbole, teško mi se uživiti.
Koju minutu prije sedam dolazi prvi redovnik u halji boje šafrana. Sandale ostavlja pred ulazom u onu modernu prizemnicu, bosonog ulazi unutra i klanja se pred kipom Bude te potom sjeda s nogama pod guzicom na jastučić. U ruke uzima nešto što izgleda poput molitvenika. S vremena na vrijeme pogledava na veliki moderni sat tik iznad ulaza.
Ubrzo ulazi i drugi redovnik. Njegove radnje su identične onima prvog redovnika. U prostoriji je i nekoliko lokalaca. Po crtama lica očito je da su to članovi populacije indonežanskih Kineza. Za razliku od pravih Indonežana njihova je koža manje tamnija, a crte lica s nakošenim očima više ih približava stanovnicima Indokine nego Indonežanima.
Redovnici započinju s molitvom. U isti glas. Nozalni zvukovi ore se prostorijom i cijelim samostanom. Koju minut kasnije ulazi i treći redovnik i zauzima svoje mjesto uz drugu dvojicu te im se pridružuje u molitvi.
Dvadesetak minuta i ja klečim s njima očekujući da se pojavi još redovnika i da cijeli prizor dobije na koloritu. Ali nema drugih. Nekako mi se čini kao da su ova trojica jedini redovnici u ovom samostanu. Nema ni onih uvijek prisutnih čudnih budističkih truba. Razočarani hladnoćom ovog suvremenog budizma napuštamo Mendut i vraćamo se u grad. Uzduž glavne ulice pronalazimo niz od nekoliko lokalnih zalogajnica na kotačima. Kod jednog za jedan američki dolar dobivamo juhu od rižinih rezanaca i malu boce vode. Kod drugog uzimamo desert - za dolar i pol roti bakar. Čest je to desert na Javi. Izgleda poput tosta koji je napunjen kondenziranim mlijekom i čokolodom i/ili bananom te dobrano umočen u palmin margarin i potom bačen na roštilj. Okusom jako podsjeća na one, meni tako drage, palačinke po Tajlandu. Posve sam uvjeren da ćemo roti bakar i ja postati vrlo dobri prijatelji...