Jedan živahan starčić s bujnom sijedom kosom i bijelom dolčevitom otvorio nam je vrata. Na rukama je imao žute rukavice za čišćenje. Jednu je skinuo i rukovao se s nama.
- Ja sam Leslie, prijatelj gospodina Carlton-Hayesa.
Možda se pitate što je toliko zanimljivo u ovom citatu. Kako da to kažem.. Ne znam. Ako ste friško pročitali Adriana Molea i nemoćne godine, vjerujem da vam je sve jasno. Odabrala sam ga jer oslikava neku bit ovog teksta.
Imam jednu malu bilježnicu u koju zapisujem stvari koje su me u nekom trenutku dojmile. S vremena na vrijeme je prođem, u međuvremenu zaboravim poantu pokoje crtice, ali dojam ostaje uvijek, sjećanje na dojam možda točnije. I dalje je jako.
Volim jake stvari u životu, volim suptilnost kojom se uvuku neprimjetno i ostave me bez daha na sekundu, dvije. Dovoljno je. Detalje. One ključne što lako promaknu, i pametne dijaloge, nedovršene rečenice, riječi koje vise u zraku i čekaju na priliku da ih se pokuša razumijeti, pokuša krivo shvatiti.. maknuti s mrtve točke.
Razmišljala sam o tome danas dok sam bosa trčkarala cestom u 3 ujutro tražeći mjesec. Šta je toliko bitno? Pa bitno je, šta nije! Nema ga.
Svejedno. Naći ću drugi mjesec. Naći ću drugog Adriana Molea i možda mi ponovo uspiju dići tlak nadobudni zagovornici ideje o zaštiti institucije braka.
Možda jednom kasnije uspijem prizvati svaku pojedinost, ali u principu odbijam to svjesno raditi. Nikada ne čitam knjigu dva puta, nikad ne gledam film dvaput. Ni jedna oluja ista.