Pregled posta

20 godina mature

Nevjerojatni osjećaji su me preplavili kada sam nakon fešte dobila sliku obične ploče na kojoj piše ime moje škole. Tuga, plač i silna potreba da uhvatim komadić tih vremena, da opet bar mrvu budem dijelom tog svijeta koji više ne postoji. Nisam razumjela, kao što još ni sad ne razumijem zašto se sve to pojavilo. U razgovoru sa prijateljem postala sam svjesna da koliko god me rodni grad tada ograničavao i koliko god puta sam bila iznevjerena samo zato jer nikad nisam unaprijed primjećivala zlobu i prijetvornost u ljudima, jer sam bila beskrajno naivna, toliko sam u razredu bila sretna i neopterećena. Sve je bilo loše, u razredu je bilo dobro. Nisam imala neko posebno društvo, samo dvije prijateljice. Kao ni nikada poslije jer sam bila previše svoja i premalo prilagodljiva. Ali upravo takva zajednica smo bili – zajednica jakih individualaca, uz pokoju iznimku prilagodljivijih jedinki. (Interesantno, na faksu je bilo upravo obratno: stado uniformiranih žena, van toga odlični ljudi i to svud oko mene i konačno dovoljno veliki grad.)

Danas sam na poseban način ponosna na svih nas. Potpuno svjesno, iz meni potpuno nepoznatih razloga jer to inače nikad ne činim, idealiziram svoj razred i sve ljude u njemu. Nitko iz razreda nije dogurao do zvjezdanih visina ni u politici ni u biznisu (ovo možda nije skroz istinito) ni u estradi i baš zato sam ponosna na nas. Imamo puno palih junaka, palih u igri tuđih grešaka, interesa i taština, palih kao žrtveni janjci ili pak kao kolateralne žrtve.

Cura iz prve klupe, besprijekorna, pet nula od prvog do četvrtog matematičke gimnazije, završila je medicinu, ako ne s pet nula, u svakom slučaju sa najvišim ocjenama. I uvijek vrlo poštena i odgovorna, kao i svi gušteri radila je na hitnoj. Navodno (moram reći tu riječ jer priča ne ide iz prve ruke), imala je težak slučaj na hitnoj, konzultirala se sa nadređenim odgovornim liječnikom i postupila prema njegovom naputku. Pacijent je preminuo, a ona je bila u potpunosti odgovorna. Mislim da se spominjala i privatna tužba, a pomoć niti pravnu niti ikakvu od KBC-a nije dobila. Uskoro nakon toga je otišla iz Hrvatske i sada se na dalekom sjeveru bavi istraživačkim radom.

Liječnik „broj dva“ na jutarnjem sastanku se usprotivio ravnatelju KBC-a. Pred svima. Nakon toga više nije bilo mjesta za njega na KBC-u i seli na otoke. Danas je liječnik specijalist, nije u KBC-u, ali uživa u svom poslu i obitelji. Što je sve točno prošao ne znam, ali sve je dobro što se dobro svrši.

Liječnik „broj tri“ tijekom i nakon specijalizacije radi na doktoratu. Istraživanje slijedi određena pravila o broju pacijenata i uzoraka. Zbog učestalosti rada u ambulanti, nije u mogućnosti sakupiti dovoljan broj i daje zamolbu za produženjem roka. Zamolba je odbijena, navodno njegova mentorica rješava stvari samo kad je motivirana kovertom, a njemu to nije opcija. Doktorat poništen, idemo ispočetka.

Liječnik „broj četiri“ radi par godina pod nekim „gušterskim“ ugovorom (čitaj: manja plaća) na KBC-u, uz obećanu specijalizaciju. Kada je konačno svanuo taj dan, nude sličan ugovor uz pomaknuti rok specijalizacije. Usprotivio se, odbija takav ugovor, na KBC-u za njega više nema mjesta ni perspektive, radi po mnogim bolnicama i dan danas čeka specijalizaciju.

Ljudi moji, neka i nije svaki od ovih navoda istinit, ali što je s tom medicinom? Ne bi li ona trebala služiti pacijentu i čovjeku? Kakve su šanse za to u ovakvom sustavu?

Osoba „broj pet“ studira teologiju, ženi se, ima sina. Diplomirao je i radi kao vjeroučitelj u osnovnoj školi. Razvodi se. Ali gle strave, ponovo se ženi i istog časa dobiva otkaz. Zapošljava se u drugoj školi i opet dobiva otkaz. Crkva tražila, crkva ishodovala i napravit će to koliko god puta treba. Za njega više nema posla u RH. Ide za jedinom opcijom – upisuje novi fakultet oko tridesete – strojarstvo. Svoj slučaj daje na sud. Nakon mnogih loptanja i izvrdavanja presude, nitko se ne ufa zamjerit se, stvar je tijekom tih pustih godina dospjela do ustavnog suda. Presuda: prekršio je kanonski zakon i pravo mu budi. Država u takvim slučajevima treba radit i financirat zaokret u profesionalnoj orijentaciji . Ko tu koga, pitam se ja? Hoće li mu danas, retrogradno, sa par stotina tisuća kuna država kompenzirati štetu? Barem onu materijalnu. Ili da se bolje obrati crkvi?

I sama sam dvaput bila žrtvom ljudi s dijagnozom. I njihovih ludih ambicija, zavisti ili grešaka. Imala sam olakotne okolnosti u životu, pa nije bilo tako strašno. Ali neću sad o tome. Mogu si samo pridružit „broj šest“

Imamo i regionalnu šeficu (ex Yu i još par zemalja) u uglednoj farmaceutskoj firmi. Imamo i šefa kadrovske jedne jako uspješne firme na wall-streetu, sa magisterijem na Harvardu u svom životopisu (jedini nekadašnji par iz razreda). Imamo i „ekscentričnog znanstvenika“. Ipak bi rekla da je baš on najinteligentniji u razredu. Nakon inženjerske fizike na PMF-u ide u Švedsku. Pred koju godinu je tamo završio post-doc iz fizike. Govori 5-6 jezika, planinari i bavi se podvodnom fotografijom u ledenim švedskim jezerima.
A zaštitni znak razreda je svojedobno bio predsjednik razreda, izabran „urotom“ svih nas, iz sprdnje. Dan danas je direktor jedne državne agencije, novine pišu da je tamo postavljen politički na mjesto stručnih ljudi koji nisu bili dovoljno suradljivi. Inače, dobroćudnijeg stvora u životu nisam upoznala. Stoički je trpio, i ne samo trpio nego ponekad i sudjelovao u šalama na svoj račun. Zvali smo ga Sizif. Camus-ev Sizif – gura kamen, ali je sretan Uvijek nasmijan i dobre volje, oličenje pozitivnog stava. Takvo strpljenje i odsutnost taštine su uistinu rijetkost. Imamo i nagrađivanog arhitektu. Puno ljudi radi na sveučilištima, gotovo svi su diplomirali teže fakultete, jedan čak i fiziku, a nitko promet.

A imamo dvije veze i sa Letom3. Prljina žena i prateći saksofon tijekom par godina.

I tako smo pred par dana svi bili vidno sretni što smo ponovo skupa. Jako smo se naveselili jedni drugima i bilo je dirljivo to primjećivati. Da li je glupo folirati ljude koji su vas upoznavali svakodnevno tijekom četiri godine, ili smo jednostavno normalni ljudi pa ne glumatamo? Tako se dobro znamo da svaki pokušaj prikazivnja sebe boljim nego je, biva osujećen u nastajanju. Čudno, u životu sam srela toliko preseratorstva, prodavanja priča, u razredu toga jednostavno nema. Doduše, dva potencijala za takve ispade nisu bili/bile prisutni/e . A promijenio se nije nitko niti mrvu. Po inteligenciji ili ne-inteligenciji, po lijepom ponašanju, po senzibilitetu, po glasnoći, po isticanju, po humoru, po taštini, po interesima - stanje svijesti nepromijenjeno. Identično. Jedino je bilo manje skupljanja u „grupice“, jer smo se stvarno jedni drugih zaželjeli. I nema više dugih kosa , svi su ošišani na kratko, spašavaju što se spasit da .























Post je objavljen 22.06.2013. u 01:23 sati.