Marketing
Dnevnik Drčnog Domaćina 3 - Pranje prozora
Dnevnik Drčnog Domaćina 3 - Pranje prozora
Dovedem tako nedavno potencijalnu buduću djevojku u svoju sobu i krenem s prokušanim, više puta isprobanim i 92% uspješnim trikom. Kažem joj da se nagne kroz prozor, i pogleda kako izgleda bivša tvornica Nada Dimić, odnosno ruperda u zidu koji je srušio Kerumko, i nema ju namjeru popraviti jer je ovo samo Hrvatska. Dotična se nagne, a ja brzo ali kvalitetno promotrim njezin nečuvani zadak, treću najvažniju stavku za promatranje u životu neoženjenih muškaraca.
Ali, ovoga puta, umjesto sociološke raspre o uništavanju zagrebačkog povijesnog dobra, žena je smrknuto pogledala u moja prozorska okna, povukla prstom po staklu i s gnušanjem rekla – “Pa dobro je*ote, jel’ ti to pereš?”. Džaba mi bilo i kasnijeg home-made rižota i Maximo ružičastog pjenušca, kad sam joj u očima ostao zabilježen kao prljavko koji ne pere prozore svakoga mjeseca. A ja stvarno ne perem prozore svakog mjeseca…
Više sam se puta u svom samačkom životu susreo s pojmom “Teta koja čisti”. Obično su ih spominjale finoguze nazovi emancipirane dobrostojeće žene kojima su njihovi nokti puno važniji od zasukanih rukava i par sati rmbanja po stanu tijekom vikenda. Pa su njihovi mužići plaćali tetama da u jedno prijepodne prođu stan s različitim krpama, dok bi dotične išle po nove čizme. Pa bi im muževi završavali s tetama, jer je danas navodno jako teško naći pouzdanu tetu. Sat s tetom dođe 40 kuna, pri čemu ona i pojede i popije, i slučajno razbije, i koristi samo jednu vrstu krpe i detrdženta za staklo, pa to ispadne puno više od moje dnevnice. Kad je imam. A i većina teta nisu prave tete koje znaju čistiti, nego uglavnom priučene nesretne studentice koje na bilo koji način žele zaraditi pošteni džeparac, ali ja ne želim svoju zbirku Alan Fordova i kolekciju pivskih etiketa dati na osam sati u ruke bilo kome. Pa radim lopte od novinskog papira, punim lavor toplom vodom, grabim prskalicu, ono gumeno tvrdo i spužvu i krećem u avanturu. A nije ni šest mjeseci prošlo…
Oprati jedno prozorsko krilo samo po sebi i nije neki problem. Kad ih imaš 34, onda to jest problem. Još kad ih je 75% starijih od tebe, to prerasta u triviju. Krećem s najlakšim primjercima, tri PVC komada, svaki po 6.000 kuna, ali pri pranju vrijede svaku kunu. Lako za otvorit, obla plastika, pjesma… Prolazno vrijeme deset minuta. Slijede okna iz 1958., špranjasta, isfrižana, grbava s nekim ulubnim točka-rupicama koje pokušavaš prat tri minute dok ne skužiš da su neperive. Najveći je problem kod tih antikviteta otvorit prozor na dva dijela, jer je onaj metalni pimpek koji za to služi, na onom svijetu od Kardeljeve smrti, pa rade šrafcigeri, kombinirke, čavli, ma sve… Kad konačno krvav i ispikan otvoriš, pranje nije problem, ali od četiri površine nikad ne opereš sve baš savršeno, pa picajzla skrivena u ovom tijelu ima stvarno dosta posla s tim, zatvarajuć, gledajuć, provjeravajuć, ponovno otvarajuć...
Najgore je kad zapneš prstom za ono trokutasto metalno govno koje podlo viri skriveno iz kita, kao murija ispod znaka ili iza grma. Prolazno vrijeme – tri sata, a onda slijede dva najjaća đubreta, kupaonsko sitno smeće neosvojivo poput srca Ive Šulentić i Christine Hendricks, K2 kojeg pokušavam nekako osvojiti jednom nogom u kadi, drugom na mašini i nosom u stropu. Njega nikad ne doperem, kao ni kuhinjskog podlaca, zapečenim rešetkama obloženim, kompletom zla, koje će zbog nedostupnosti uvijek ostati tek podaprano. Uostalom, tko gleda kroz prozor dok ruča, helou, idi si u restoran pa gledaj…
Pet sati od početka pranja, gledam Hirošimu u stanu. Pod zasran prljavom tekućinom nastalom kapanjem od one tvrde gume za pranje stakala, kojoj nikak nemreš kontrolirat curenje, milijarda mrvica od novinskog papira, krpe, lavori, alat... Petnaest minuta spremam sve na svoje mjesto, grozim se crnih noktiju i okoline im, potegnem gutljaj rakijice prozorčice, i padnem polumrtav na trosjed. Lagani vihor zadigne zavjesu, s druge strane se zalupe vrata, i počne jedna prosječna ljetna oluja praćena potopom.
Nježno se dignem, otvorim pivo, izađem na balkon i s flašom uperenom u nebo nazdravim Svevišnjem uz ispriku da se ovo neće tako često ponoviti. Da, 60% prozora je zasrano, prašnjavo i ambrozijaspermasto, ali bar mi je savjest čista. Sad Junior opet može keljiti post-ite i škaricama razrezane papire po staklima, bez da me strah za njegovo zdravlje… Sljedeća epizoda, Božić ili Uskrs? Pih, di je to…
Post je objavljen 19.06.2013. u 18:16 sati.