Jednom davno sam počeo pričati niz priča, crtica iz života. Pa se tu našla i ona sa kolodvora, iz stana, iz bolnice, sa autobusne, iz birtije. A ovo je priča iz birtije, jedna stara, ali i dalje draga.
"Nekako sa početkom devetog mjeseca i školske godine jesen nekako brzo zavlada, a početkom akademske godine u desetom mjesecu kao da smo već duboko u jeseni zaglibili."-"A hoće ti to tako, znaš." Početak je to bio još jednog od onih kratkih pozdrava kada su njih dvojica započeli još jednu priču prije polaska na svoju stranu. "Još si s njom, jelda? Mislim da ne računam ono ranije hehe."-"Jesam."; pričamo tako naslonjeni na šank promatrajući starog konobara kako već pomalo s umorom obavlja posao. "Ženit ćete se znaš, mislim zbilja, vidi se to."-"Ako ti tako kažeš, da popijemo onda još jednu." Obično svaka birtija ima svoj kutak i priču, ili bar dvojac koji je uvijek spreman popiti jednu više prije nego li krenu dalje, onako, svako svojim putem. To je već običaj. Dva stara znanca, pomalo u situaciji gdje poput stranaca prepričavaju događaje o kojima se koji put nerijetko i čuju, a nekad nakon nekog vremena zaglibe slučajno u kolotečini kako bi oni to zvali, kafane, birtije. Obukli su svako svoju vijetnamku i spremili se za polazak. "E, a ona još jedna šta si rekao, pa valjalo bi ju s nogu?"-"A kad već inzistiraš, nikad nije problem." Tako to biva. Za jednu čašicu razgovora viška nikad nije prekasno. Jesen se provlačila putevima, u zraku, a i u birtijama nije bilo ništa bolje. Stara zadimljena kavana, u kojoj je sve u onom dobro poznatom stilu za ovakve mušterije. Sve je u drvenariji, kratak šank sa već pomalo izbljedjelim sjajem, lampe kao nekakva vrsta starih petrolejki koje blago osvijetljavaju pomalo zamračen prostor, tako je to. Nije nikada ništa strano za ovakve mušterije, to je oaza mira, kutak koji ima mjesto za one, pomalo izgbuljene, ili one, kojima je vrijeme dalo nešto minuta da u prolazu popiju koju kavu, ili nešto više.
Predvečer u takvim oazama je čisto dovoljna. Par mušterija, poluprazno, stolovi viška za cijelu jednu armiju, a aparat za kavu odavno u pogonu za sve ljubitelje tog napitka. Dvije duge cijevi ocrtavale su siluetu točionika, i dvije pipe koje su puštale svaka svoju pivu, onu tamnu, i svijetlu. "Lijepe su one krigle, valjalo bi probat prije nego krenemo."-"Sad smo popili nešto kratko, jer sam tako rekao, a sad bi ti hmelj? A dobro, putna onda." Tako to biva. Kava se ispila popodne, na početku, a sat je već otkucao svojih pet otkucaja za svaki naredni sat, vjerno nagovještavajući dolazak desetog sata, onog zadnjeg kvartala u kojem svi putnički vlakovi se spremaju na polazak prema nekim daljnim peronima, tračnice koje će odvesti svakoga na svoju stranu. "Što ima na istoku, mislim, hoćeš stiči prije ponoći?"-"Pa prije nego ti tamo na sjever gore ću stiči. Ti ćeš taman u pola jedan u noći doć, a to ti je ono, malo kasno ipak." Polagano je otkucala i zadnja minuta, i nagovjestila da je vrijeme za polazak.
Vrata te kavane su bila velika, prostrana da dvojica mogu van iz nje. Cijenilo se to, rijetke su takve. Takve dočekaju mušteriju širom otvorenih vidika, uvijek imaju novine, i skupe ponekog prolaznika da popije je kavu jer teško je ne skrenuti tamo kuda vode mirisi crne kave. Vrijeme leti, ali u takvim oazama ono sporo prolazi, ostavljajući dovoljno vremena za poneku čašicu razgovora. Laganim korakom odlaze kao dva stranca u noć, svako na svoj peron, na svoju stranu. "Vidimo se."-"Vidimo."
Post je objavljen 19.06.2013. u 11:51 sati.