Pogriješila sam. Nije mi lakše. Gore mi je. Osjećam se kao da sam na sebe bacila tonu cigli i sad sam zatrpana ispod te lavine i ne mogu učiniti ništa. Čak se ne mogu prisiliti da pročitam prošli post. Od jutra osjećam mučninu, i glava me boli, ali me ne boli, nekako mi je muka, ali psihički. Bušila sam rupe u zidu i stalno nailazila na kamen koji bušilica nije probila, na kraju sam završila na pola puta sa tiplama i sad je televizija nakoso. Okrenula sam se jedinome što me inače umiri, čišćenju, ali što više čistim i usisavam to mi stan izgleda šporkije. Nisam mogla niti pojmiti da će priznanje istine rezultirati sa ovime. Ne želim niti izaći vani, ne želim se ići kupati, niti roniti, želim se samo zatvoriti u sobu i ... ne znam. Osjećam se prazno, demotivirano, umorno. Želim odustati od dijete, od vježbanja, od web stranice, od svega.
Post je objavljen 17.06.2013. u 19:24 sati.