Ne sjećam se kad sam prvi put čula za izreku - Dok psi laju, karavana prolazi. Ali se sjećam da nisam razumjela što se time želi reći. Kao i taj prvi put, kad god se sjetim te izreke uvijek mi je isti prizor pred očima. U prvom planu dva psa svezana na lancima, pa široka narančasto žuta ploha pustinje, i u daljini kao granica s dubokim plavim nebom, karavana koja više sliči vlaku nego karavani, kreće se po obzorju na lijevo.
Sinoć sam se posvađala s mužem. Pa i nije bila svađa, bar ne kako ih ljudi obično zamišljaju, s letećim tanjurima i i susjedima koji sve jasno i glasno čuju. Ne, mi smo već iskusni u svojim svađama, imaju formu razgovora, i oboje znamo kad je vrijeme da bitku završimo, damo odmora našim argumentima i pregrupiramo njihove redove, proučimo strategiju drugog i prilagodimo svoju.
Legla sam u krevet znajući da sam ljuta, a poučena iskustvom u takvom stanju ne mogu zaspati. Tu negdje u polu snu sjetila sam se izreke i pred mojim očima karavana je počela monotono kliziti kroz pustinju.
On je poput karavane na koju ja mogu lajati, ali on prolazi. Zašto da lajem na karavanu? Nema svrhe, nema učinka, treba ju pustiti da prođe.
Poželjela sam i sama biti karavana što prolazi.
Odlučila sam biti karavana što prolazi.
I ljubav.
Ljubav je ta koja nam omogućuje da pustimo drugoga da se ostvari.
Post je objavljen 17.06.2013. u 08:43 sati.