„Kako sam preživjela“ je sjajna, zapanjujuća priča (na knjigu, prevedenu kod nas 1985. godine, naletjela sam na jednom knjiškom buvljaku kakvi sad niču na svakom koraku i kakvih se moram jako čuvati da mi ne istresu sav novac iz novčanika).
Pripovjedačica, sredovječna žena koja živi u stambenoj zgradi u jednom gradu na sjeveru neimenovane zemlje, ima prilike promatrati kako svijet koji je poznavala tone u barbarstvo. To, upravo istim riječima kažu i urednici ovog prijevoda:
„Pokušaj autobiografije“, kaže Doris Lessing za svoju novu knjigu koja se doima poput bajke ili čarobne priče, ali pripada onoj drevnoj tradiciji gdje se pripovjedačev skok u fantastično mora, u pravilu, učiniti s tla stvarnosti. Ovdje je stvarnost svakidašnjica u neimenovanom velegradu koji tone u barbarstvo. Svatko se mora boriti za opstanak, čak i djeca, koja su toliko izvrgnuta okrutnostima da postaju krvoločnija od odraslih. Zajednica postupno odustaje od svojih dobrih običaja, društvena kohezija se topi, porodice se raspadaju, djeca se sve ranije osamostaljuju i stvaraju bande koje haraju gradom. Pripovjedačica, sredovječna žena, s prozora promatra sveopće rasulo, selilačke horde koje promiču u potrazi za sigurnošću, skloništem, dobrim životom, koji je uvijek negdje drugdje – daleko od anarhije, od toga sve praznijega grada čiji se stanovnici vraćaju zakonima nomadskog, gotovo prašumskog života i u kojemu biljke i životinje osvajaju opustjele kuće i ulice.“
Jedan čovjek autorici dovodi na čuvanje svoju trinaestogodišnju kćer i njezinog psa/mačku Huga. Nakon što čovjek odlazi, starica i djevojka na pragu adolescencije započinju pomalo čudan, ali nadopunjujući suživot. I dok se pripovjedačica sklanja u unutrašnjost svoga stana, pa i u unutrašnjost svoga uma, dok hoda sobama „iza zida“, koje su ispunjene njezinom i djevojčinom poviješću, djevojčica (Emily) izlazi i suočava se s društvenim promjenama – u okruženju borbe za moć i vlast ona sazrijeva, vjerojatno prerano.
Autorica kroz lik Emily prilično oštro progovara o položaju žene u društvu, koji se uopće ne mijenja uz promjenu društvenog stanja – niti Emily ga nije imala prilike osvijestiti:
„A sada mislim da treba pitati i odgovoriti na pitanje: zašto Emily nije htjela biti poglavica, vođa u svoje ime? No, zašto nije htjela? Da, pitala sam to samu sebe, naravno. Držanje žena prema sebi i prema muškarcima, standardi što su ih žene odredile za sebe, viteštvo njihove borbe za jednakost, desetljeća dugih i bolnih ispitivanja uloge žene, njezine funkcije – zbog svega toga sada mi je vrlo teško reći, jednostavno, da je Emily bila zaljubljena. Zašto nije imala vlastitu družinu, vlastito kućanstvo hrabrih nabavljača hrane i sitnih kradljivaca, svoje vrtlare i pekare? Zašto se o njoj nije govorilo: „Tamo je bila kuća, stajala je prazna, Emily je okupila družinu i uselila se s njom. Da, ondje je vrlo dobro, da vidimo hoće li i nas primiti.“
Ništa je nije moglo zaustaviti. Nikakav zakon, pisani ili nepisani, nije joj mogao ništa zabraniti, a njezine sposobnosti i znanja bili su svestraniji nego u Geralda ili koga god drugoga. Ali ona ništa nije učinila. Mislim da joj to nikada nije ni palo na pamet.
nevolja je bila u tome što je voljela Geralda: i ta čežnja za njim, za njegovom pažnjom i brigom, potreba da ona bude njegov oslon i utjeha, njegova veza sa zemljom, da ga učvršćuje svojim zdravim razumom i svojom toplinom – ta ju je potreba lišavala inicijative koja bi joj bila nužna da bude vođa zajednice. Ona nije željela više nego da bude žena vođe te zajednice. Njegova jedina žena, naravno.“
Jedna zanimljiva sitnica sastoji se u tome da strukture vlasti i dalje postoje, i dalje se prave kao da se ništa ne događa, kao da je sve u redu, kao da se radi o pojedinačnim izgredima huliganizma i delikvencije.
„Opisujući tako samo ono što se zbivalo među nama, u našem susjedstvu, možda nisam uspjela dati dovoljno jasnu sliku o tome kako je naše već vrlo neobično društvo funkcioniralo... jer je ono, na koncu konca, funkcioniralo. Cijelo to vrijeme, dok se običan život jednostavno raspadao ili dobivao nove oblike, struktura vlasti se nastavljala, iako je bila troma i glomazna i stalno se sve više razgranavala. Gotovo svi zaposleni bili su u administraciji – da, naravno, obični ljudi su se šalili da se vladina mašinerija održava samo zato da bi povlaštenici mogli imati posao i plaću. A u tome je bilo i istine. Vlada je zapravo nastojala da se prilagodi događajima, dok se pravila, vjerojatno i pred samom sobom, da ih ona pokreće. I sudovi su radili, mnogo njih; procesi su bili beskrajno zapleteni i dugi, ili nagli i drakonski, kao da je na nestrpljivost pravnika s vlastitim procesima i prethodnim slučajevima djelovala mogućnost da zakon bude odjednom posve ukinut, odbačen i iznova napisan – a onda bi ono što je zamijenjeno nastavilo mljeti žestoko kao i prije. Zatvori su bili puniji nego ikada, iako je bilo nužno da se stalno prazne: toliko se novih zločina vršilo, i činilo se da svakog dana ima novih i nepredviđenih vrsta zlodjela. Popravilišta, zatvori za malodobnike, ubožnice, starački domovi – te su se ustanove množile, i sve više su bile divlja i strašna mjesta.“
I dio građana je nasjeo na vladinu propagandu, pa se zamarao nebitnim glupostima:
„Još jedan primjer. Istoga tjedna kad je horda od dvjesta huligana protutnjala našim susjedstvom, ostavivši iza sebe jedan leš na pločniku s druge strane ulice, ostavivši razbijene prozore, opljačkane dućane, ugasle lomače, skupina žena srednjih godina, samozvanih čuvarica reda, formalno je protestirala kod policije protiv amaterske kazališne družine koju su osnovali neki omladinci. Ta družina je napisala i prikazala dramu o napetosti u običnoj obitelji što živi u stambenoj zgradi poput naše, obitelji koja je prihvatila pet-šest izbjeglica iz istočnih grofovija. (Sve dok su se putnici držali pokretnih skupina bili su „huligani“, ali čim bi se odijelili da nađu utočište u nekoj obitelji ili kućanstvu postajali su „izbjeglice“). Neko kućanstvo od pet članova odjednom je imalo dvanaest, bilo je trvenja, preljuba, a jedna je „mlada djevojka zavela muškarca koji je dovoljno star da joj bude djed“ – kako su to te dobre žene s gnušanjem opisale. Uspjele su organizirati slabo posjećen zbor o „raspadu obiteljskog života“, o „nemoralu“, o „spolnoj raspuštenosti“. To je bilo smiješno, naravno. Ako nije bilo žalosno.“
(ne podsjeća li vas to i na naše društvo? U situaciji potpune gospodarske, moralne i kulturne krize, u kojoj se pojava selilačkih hordi očituje u masovnom iseljavanju mladih u inozemstvo, neke moralistički nastrojene gospođe i gospoda organiziraju skupove u povodu neke nebitne, možebitno ustavne odredbe).
Paralelno od takozvanog normalnog društvenog života, djeca su se odmetala od roditelja, organizirala vlastite bande (koje su živjele u kanalizaciji, često lišene dara govora, jer ga nisu niti imali prilike naučiti). Ovaj element priče me strašno podsjetio na „Gospodara muha“ Williama Goldinga i činjenicu da djeca bez odgoja mogu biti strašna i okrutna čudovišta.
S jedne strane, gledajući samo lik Emily, radi se o odrastanju osobe, i to ženske osobe, o više lica adolescencije – u Emily se s jedne strane zrcali dijete, a s druge strane prebrzo odrasla osoba.
S druge strane, autorica upozorava kako je bliska i neposredna mogućnost pada u barbarstvo i divljaštvo – dovoljno je da nekoliko tjedana nema struje, dovoljno je da počnu kolati neprovjerene priče o tome kako je na sjeveru ili zapadu još uvijek dobro. Istovremeno, autorica indirektno primjećuje kako su glavni akteri ovog anti-civilizacijskog pokreta upravo mladi i djeca – mladost, kao teroristički čin, vrijeđa starije.
Pišući ovaj prikaz, zaključujem da još nisam niti dotakla simboliku odlazaka u sobe „iza zida“, koja može biti raznorodna i višestruka, ali se nadam da sam vas dosadašnjim izlaganjem barem malo zainteresirala za ovaj doista spektakularan roman, čije mi je otkriće vratilo vjeru u buvljake.