Prvi dan obuke za novi posao. I već ponuđena veća odgovornost i plaća. Samo tako, nakon pola dana. Očito sam pokazala da nešto vrijedim. I ne skidam osmjeh sa lica.
Ljudi mi skidaju po desetak godina...smijem se...osjećam se ŽIVO...ali zaista, bez pretvaranja...ne sjećam se kada sam posljednji puta bila takva...jesam li ikada?
Sretna sam.
Otvorilo se toliko novih prilika...toliko lijepih stvari u zadnja dva mjeseca, više nego u zadnjih tri godine. Poslova, druženja...svega...i sve dolazi na mjesto, nekako. Iako posao nije u struci, jako mi laska da mi nude tako nešto nakon samo par sati provedenih tamo. I drago mi je da sam pokazala volju i želju i snalažljivost tamo. I da se to odmah prepoznalo.
I jedno veliko veliko, najveće hvala tati što je usadio u mene znatiželju i ljubav prema sastavljanju strojeva jer mi je upravo to donjelo ovo "promaknuće" i prije nego što sam počela raditi.
Pazi on od gore na mene...
Post je objavljen 13.06.2013. u 20:17 sati.