Jezik roda moga
O , kako je samo sladak i mio moj hrvatski jezik !!!!
Na tom jeziku progovorih svoje prve riječi , slušah prve priče , pisah
prva slova ...
Hrvatski jezik mi je utkan u srce nevidljivim nitima radosti ...
Pri svakoj riječi srce mi zaigra kao da neka opojna slatkoća prolazi mnome , teče dalje i dalje a ja osjećam kao da sam u nekom snu jer
me nosi daleko gdje nitko ne vidi , u najdublje plavetnilo gdje su
skrivene sve moje misli i osjećaji ...
Katkad su riječi koje koristim lagane poput povjetarca i odjekuju kao pozdrav , sanjaju o dalekim morima i nepreglednim netaknutim
prostranstvima ...
Riječi su kao osjećaji , one te čine onakovim kakav želiš biti ...
Riječima mi izražavamo naša htijenja , želje , emocije i obogaćujemo
naša znanja ...
Moj hrvatski jezik u sebi nosi svakolike pučke radosti Hrvata ...
Uči nas o Ljudevitu Gaju , pjeva Preradovića , ušuškava nas u san pričama Ivane Brlić Mažuranić , putuje Jadranskim morem , skriva se
u vinogradima Dalmacije , utrkuje se s vjetrom slavonskim poljima
punim pozlaćenog klasja žita ...
Za njega su se borili mnogi prije i poslije Gaja , Draškovića ,
Mažuranića , Vraza ...
Bio bi grijeh kada bismo ga sada zanemarili ... napustili ... dopustili
raznim ''znalcima'' da ga nanovo kroje i preoblikuju ...
Ne smijemo dopustiti da mu tuđice unište milozvučnost , ritmom
prožetu igru riječi , da mu naruše sklad i ljepotu ...
Hrvati su oduvijek sanjali slobodu jezika koja im daje pravo odlučiti
što je dobro, a što zlo ...
Kad nisam u Hrvatskoj , osjećam se izgubljeno ... kao da jedan dio
mene fali ... onaj bitni dio ...
Čim se vratim u našu lijepu domovinu , postane mi toplo oko srca
jer znam da je ovdje dom ...
Znam da sam ovdje sigurna , okružena ljudima koje volim i koji vole
mene ... od njih mogu očekivati pomoć kada mi zatreba i toplu ruku
utijehe na ramenu ...
Nebo mi se tada čini bliže , sunce toplije , a riječi još milozvučnije ...
Želim očuvati svoj hrvatski jezik , raznoliku bujicu čarobnih riječi
koja odgaja Hrvate još od pradavnih vremena ... da ga spoznaju djeca
moja i djeca njihove djece ...
Riječi nas čine onim što jesmo , rađaju se s nama , žive s nama , zaljubljuju se s nama , sanjaju s nama , prate nas svuda u životu ...
Na nama je da i mi počnemo živjeti s njima i osjećati njihovu snagu , jedinstvenu i neponovljivu ...
.......
Zuji , zveči , zvoni , zvuči
Šumi , grmi , tutnji , huči -
To je jezik roda moga !
Petar Preradović
.......
nečmenjanka
Post je objavljen 13.06.2013. u 17:47 sati.