Na galgama starim
Nemoćan visim
Simbol zaboravljen
Drvo na kome je
Becket obješen čekao
Vladimira i Estragona
Ili svoju Fenić-pticu malu
Iznad glave moje, eno je,
Iz indijskih Upanišada
Iz arapskih Tisuću i jedne noći
Dolepršala izdaleka
Stara fenić-ptica mala
O, Živote, hoće li na ovoj grani
Na kojoj se sušim,
Kano žut, zaboravljen list
Sagraditi gnijezdo samome Suncu
Što se svakoga jutra
U kočiji u Pravcu Prema vozi
Ni cvrkut da bi pustila
Ni Gavranov glas
dok Poe na Paladi sjedi
Umorna je i gladna
Fenić-ptica mala
Ne hrani se jezikom mojim
Koji joj je na dohvat kljuna
Ne kljuca mi vrlo hranjiv mozak
Ne pije mi bistre oči
Samo sjedi i odmara
Fenić-ptica mala
Skuplja li to snagu
Za onaj zadnji,
Za onaj posljednji put u pepeo
Zašto baš iznad moje glave
Ta Fenić-ptica mala
Svoje gnijezdo svija
Posljednje u koje će
Sići s nebeskih Palada
I eno je, skuplja stare slave
Neka nova znanja
Meke grančice razuma
Uglata i zaobljena slova
I kljunom oštrim
Orlov, čapljin il' možda Gavranov
Kano da je
Skida posljednje perje
Od vlastita perja
Od vlastite sebe
Pravi drvca za potpalu
Nemoćan na galgama visim
Kano visuljak na vjetru života
Na vjetru orkanskome
Je li vatra koja slijedi
Početak vječnoga pakla
Ili novoga života
I sjela je u gnijezdo
Fenić-ptica mala
I gruhnu vatra u nebo
U nebo žar ode
Ostade pepeo pust
Iz pepela nekoć uzavrela žara
Hoću li se i ja vinut
Put dubina strmih
Kano neki Čovjek Novi
Kano nova Ptica Fenix
Kano vedri Homo Penix
Post je objavljen 13.06.2013. u 16:24 sati.