Razmišljao sam dugo da li da izdvojim 119 eura za vizu za Ujedinjene Arapske Emirate s obzirom da imam samo šest i pol sati tranzita. Nisu to mali novci, a bome nije to ni puno vremena za nekakvo kvalitetno upoznavanje s prijestolnicom Ujedinjenjih Arapskih Emirata. Pokušao sam još kod kupnje aviokarte ubaciti zaustavljanje od barem dan-dva u Abu Dhabiju, ali za 2185 kuna ne možeš dobiti sve. Meni zapravo još uvijek zvuči pomalo nestvarno da se za takve novce može odletjeti iz Europe do Indonezije na drugom kraju svijeta i nazad.
Naposljetku sam zaključio da ne znam kada ću sljedeći put biti u mogućnosti barem brzinski baciti pogled na Abu Dhabi i ukazanu priliku valja iskoristiti. Nije u šoldima sve.
Etihadov avion pet minuta prije vremena slijeće u abudabijsku zračnu luku. Kako mi je prtljaga još u Milanu čekirana skroz do Jakarte, ne moram o njoj više razmišljati i direktno pravac imigracija. Ovdje me ništa ne pitaju, samo uzimaju putovnicu i papir s vizom te mi daju instrukcije da se pripremim za fotografiranje. Minutu i pol kasnije već sam s druge strane, pronalazim izlaz i mijenjam pedesetak dolara u emiratske riale za moju četveroipolsatnu avanturu po Abu Dhabiju. Pratim znakove za stanicu lokalnog busa i pritom prolazim pokraj stajališta taxija, gdje se, uz one nama uobičajene, nalaze i taxiji s ružičastim 'LADIES TAXI' natpisom koji su, kako ime kaže, namijenjeni isključivo ženama, u društvu u kojem još uvijek ima slučajeva spolne segregacije i gdje su žene još uvijek tu i tamo bića drugog reda.
Četrdesetipet minuta nakon izlaska iz aviona već se nalazim u vrlo klimatiziranom busu koji s aerodroma gazi četverotračnom cestom prema centru Abu Dhabija. Stanje me odmah podsjetilo na Muscat u Omanu: vani vruće, u autobusu dere klima, a jedini koji se uz mene voze je radna snaga s indijskog potkontinenta. Domaći Arapi ili se voze u taxijima ili u skupocjenim automobilima. Isto vrijedi i za turiste. Lokalne autobuse koriste samo građani drugog reda, a u Abu Dhabiju to su Indijci, Pakistanci, Bangladešani i slični.
Pogled kroz prozor otkriva dosta zelenila. Autocesta je skoro cijelom dužinom omeđena travnjakom i palmama, ali i po noći upada u oči sloj prašine na svom tom zelenilu. Ali izuzevši prašinu, krajolik je vrlo čist i otpatci poput plastičnih boca i vrećica ili limenki nečesta su pojava. Isprva tek niže rezidencijalne građevine, uglavnom kat ili dva, a kako se bus bliži Abu Dhabiju te građevine dobijaju postepeno još jedan kat pa još jedan i onda još jedan. Ali, ponukan slikama Dubaija, ja očekujem nekakve visoke supermoderne staklene nebodere i puno svijetla. Možda pomalo nerealno. Abu Dhabi nije Dubai, već kažu "uspavani brat Dubaija". U daljini okom uspijevam dohvatiti poneki neboder, ali sve se to čini premalo i Abu Dhabi djeluje sramežljivo, kao da ima zadršku, kočnicu, u strahu od Dubaija. Arhitektura koju promatram iz aerodromskog busa toliko je nefascinantna, puno betona i plastično-limenih prozora i vrata da sam par puta ozbiljno priupitao samog sebe nisam li možda pogriješio što sam dao toliko para da vidim Abu Dhabi...
Iz busa izlazim u samom centru grada. Trideset kilometara od aerodroma do centra za samo četiri dirhama ili 6,20 kuna! Od staklenih nebodera još uvijek ni traga. Jedna od glavnih gradskih ulica, ona Šeika Zayeda Prvog, ima osam traka, visoke nebodere, ali svi su nezanimljivi i stakla još uvijek nema. Hoće li se moja abudabijska pustolovina pretvoriti u potragu za staklenim neboderima?!
Odlučujem nastaviti niz ulicu prema Al Hosn utvrdi. Zrak je jako težak. Nema ni daška vjetra. Primjesa ustajalog vrućeg zraka, ispušnih plinova i malo arome mora. Onaj tipičan arapski miris. Zapečen na trideset i kusur Celzijaca. Vlage nema, ali i bez nje teško podnosim ovu klimu.
Qasr al-Hosn je nažalost još uvijek u obnovi. Iako u Lonely Planetu piše da bi se utvrda trebala otvoriti do 2011. godine, sada smo u 2013. i to otvorenje još uvijek se nije dogodilo. Znači da se čak i u naftom bogatom Abu Dhabiju gdje petrodolari inače mogu sve, ipak probijaju rokovi... Al-Hosn potječe iz 18. stoljeća i obiteljska je kuća vladajuće Al-Nahyan dinastije. Uspijevam vidjeti bijele zidine utvrde, tek mali dio koji nije prekriven skelama. Naravno, Al-Hosn nije više palača vladajuće dinastije. Bilo bi to preoskudno za vladare jedne od najbogatijih država na svijetu. Jednog dana kada obnova završi namjeravaju u njoj otvoriti nekakav kulturni centar.
Al-Nahyan je tek jedna od vladajućih dinastija u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Emirati su stvoreni 1971. godine kao zajednica ukupno sedam emirata (Abu Dhabi, Dubai, Sharjah, Ras al-Khaimah, Ajman, Umm al-Quwain i Fujairah), svaki sa svojom vladajućom dinastijom i šeikom na čelu emirata. Svaki šeik odlučuje posve autonomno u svojem emiratu, a iznad svih je savezna vlada s predsjednikom koji je od stvaranja Ujedinjenih Arapskih Emirata 1971. godine šeik najbogatijeg emirata - Abu Dhabija. Dinastija Al-Nahyan je do 1793. godine živjela u oazi Liwa u arapskoj pustinji, a onda su odlučili preseliti se na otok u Perzijskom zaljevu. Dotad je otok bio tek stanište raznih životinja poput ptica, ali i gazela, po kojem je otok dobio ime - Abu Dhabi ("Otac gazele"). I danas, unatoč velikoj građevnoj aktivnosti, lako je na putu od aerodroma do centra grada primijetiti da napuštaš kontinent. Nekoliko mostova spajaju ga s otokom. Abu Dhabi je prosperirao krajem 19. stoljeća zbog industrije bisera, ali čim je početkom 20. stoljeća ta industrija propala, propao je i Abu Dhabi. Tek s pronalaskom nafte krajem 50-tih i početkom 60-tih godina prošlog stoljeća počinje novo doba prosperiteta Abu Dhabija, većeg nego ikada. Šeik Zayed bin Mohammed al-Nahyan petrodolare odlučio je usmjeriti u sveopći razvoj Abu Dhabija, ali i ostalih emirata. Opće je znano da je Abu Dhabi pomogao Dubaiju s 10 milijardi dolara kada ga je pred nekoliko godina teško pogodila ekonomska kriza.
I malo dalje od Qasr al-Hosna gradi se i obnavlja. Na Cornicheu, obalnoj promenadi, veliki panoi zaustavljaju pogled prema dugoj pješčanoj plaži koja bi trebala pratiti Corniche gotovo cijelom dužinom. Piše da je u tijeku proces proširivanja plaže. Kroz otvor uspijevam proviriti. Duga pješčana plaža dokle pogled seže. Hodam nekoliko kilometara uz zid od panoa, sve dok naposljetku napokon ne završava i ulaz na plažu je otvoren. Na tom već renoviranom dijelu promenade nalazi se nekoliko kafića, slastičarnica, fast foodova i običnih štandova. U svima redom poslužuju Indijci, Pakistanci, Bangladešani... Na jednom od štandova tražim bocu vode. Indijac odmah poseže za bocom koja tko zna otkad stoji na pultu i tko zna koliko je puta proključala na trideset i kusur stupnjeva. "Cold water", kažem mu. Nije mi baš do tople vode. On potom iz frižidera vadi hladnu. Na licu mu izraz čuđenja kao da govori: "Što će ovom ludom strancu boca hladne vode?!". Moje lice pak govori potpuno suprotno: "Što će mi pobogu topla?!".
S mora dolazi lagani povjetarac, ali gotovo neprimjetno. Tek ako se zagledaš u palme uzduž promenade primjećuješ jedva jedvice da se palmino lišće ipak minimalno pomiče.
Sjedam s bocom hladne vode na topli pijesak abudabijske plaže. Na plaži šačica ljudi. Mračno je. Jedino svijetla s ulice osvjetljavaju lagano pijesak i vodu. Kako plaža i Corniche na ovom potezu rade lagani zavoj, moguće je promatrati osvjetljenu promenadu s nekoliko modernih staklenih nebodera uz nju. Ipak sam pronašao nebodere. Nije ono što sam očekivao, ali bolje išta nego ništa. Panoramu pomalo nagrđuju dizalice. U Abu Dhabiju se gradi i ne sumnjam da će ubrzo panorama ovog grada biti potpuno drugačija. Upravo zbog noćnih snimki Abu Dhabija uzeo sam stalak za fotoaparat na ovo putovanje. Na plaži namještam stalak, postavljam fotoaparat na dugačku ekspoziciju i baš kada namjeravam okinuti jednu fotku, dolazi do mene Indijac u reflektirajućem zelenom prsluku:
"Mister, zabranjeno je ovdje profesionalno fotografirati!".
Gledam ga u čudu. Pa na plaži sam. Zar je u Abu Dhabiju zabranjeno fotografirati plažu i to noću?! Da mi je to netko rekao u nekakvom povijesnom lokalitetu, još bih i razumio. Ali ovdje...
"Ok.", odgovaram mu kratko i dok se udaljava ipak okidam dvije fotke...
Minutu poslije dvije strankinje, blijedolike poput jogurta, paradiraju promenadom u minisuknjama i majicama bez rukava, tek s naramenicama. Uvijek me razljuti ovakvo nepoštivanje nečije kulture. Ali njima nije zabranjeno u Abu Dhabiju paradirati ovako oskudno odijevenima. U ovom gradu zabranjeno je fotografirati plažu...
Taxi je u Abu Dhabiju smiješno jeftin. Nije ga teško zaustaviti na ulici, vozi ga najčešće uvozna radna snaga, klimatiziran je i istog trena kada uđeš u njega i zatvoriš vrata oglašava se obavijest:
"Be sure that the driver has switched on the meter!".
I taksimetar se automatski pali.
Desetak minuta kasnije, olakšan tek za manje od deset dirhama ili petnaestak kuna, izlazim pred glavnim ulazom Emirates Palace Hotela. Osoblje mi otvara vrata i srdačno zaželjuje dobrodošlicu. Ne, ne odsjedam u ovom hotelu. Nemam vremena, a i da imam vremena, nemam novaca za Emirates Palace. Došao sam samo u posjet. Ali oni to ne moraju znati. Sljedećih pola sata za osoblje Emiratesa ja sam jedan od onih koji troše svoje pare u njihovom petzvjezdašu.
Ono što je Burj al-Arab za Dubai, to je Emirates Palace za Abu Dhabi. No, za razliku od Burja gdje se dolazak mora najaviti i potom platiti ulaznicu za razgledavanje hotela, ulaz u Emirates Palace je posve besplatan. Gotovo 400 soba i apartmana, 114 kupola, 1002 Swarovski lustera i 1.3 kilometara dugačka privatna pješčana plaža... Već izvana hotel je impresivan: nešto između indijske palače iz Rajastana i arapske iz Tisuće i jedne noći. A fasada i kupole svakih desetak sekundi mijenjaju boje, od žarko crvene i ljubičaste do zelene i modro plave. Plavi oku ugodan igrokaz.
Ni unutrašnjost hotela nije razočarala: mramor, pozlate, kristali, masivni namještaj u foajeima, a u hotelskom baru i slastičarnici nudi se dugačka lista raznih vrsta kava i slastica za polizati prste. Osoblje uvijek nasmješeno i gdje god da se uputiš, otvaraju ti vrata i pozdravljaju te. Manje od hotela ovakve kategorije niti se očekuje.
Kako je već prošla ponoć, vrijeme je da se vratim na aerodrom. Moderni shopping centri i nekoliko muzeja su zatvoreni i to ostavljam za neki drugi put. Uzimam taxi prema aerodromu. Svijetla 1.6-milijunskog velegrada ostavljam za sobom. Kako napuštam grad, Abu Dhabi polako postaje mirniji i tiši i tone u san... A ja moram nastaviti svoje putovanje prema glavnoj destinaciji - Indoneziji...