U početku bješe misao. Dobro, prilično hrabra i diskutabilna izjava. Ukoliko je čovjek misaono biće, onda je u ranim počecima morao postaviti neke temelje na kojima bi mogao graditi svoju budućnost. Daleko od činjenica postojala je potreba, iz te potrebe se rodila ideja.. Osobno, krivim famozni 'božji modul'. Ta ideja je ostala poput parazita, nekima je postala oslonac, drugima pak kamen spoticanja, mnogi su našli mirodiju života bez koje ljudska egzistencija gotovo da i nema smisla –korist.
Naši umovi su stvorili našeg Stvoritelja, vjerojatno zato što mi više trebamo njega no što on treba nas. Apsolutno sve mora imati smisao, jer nedostatak smisla vodi do kratkog spoja u računalu koje još nije naučilo prebrojati sve zvijezde na nebu. Svemir je indiferentan prema nama, pogrešno dodana lopta i nuklearni holokaust svemiru znače jednako, odnosno ne znače apsolutno ništa.
Svaki pojedinac od nas 7 milijardi može imati svoju viziju boga, i apsolutno svaki će biti u krivu. Čak i oni koji tvrde da Stvoritelj ne postoji nemaju 100% pravo tvrditi to.
Zašto trošiti vrijeme na stvari koje nemaju nikakvu konekciju s onim što je bitno, no što ako ništa zapravo i nije bitno? Pojma nemam o životu, čak i za ljudske standarde. Međutim, sa sprdnjom gledam na jadnike koji tvrde da znaju nešto, da pritom ne govorim o onima koji misle da znaju sve.
Utvaram si da smo inteligentna bića, a inteligentna bića imaju namjeru opisati svaku pojavu, svaku silu prirode. Pitam se postoji li sila koju tumačimo pogrešno, odnosno, u okviru našeg poimanja? Jesmo li mi poput mrava koje nosi bujica, samo u nešto većem mjerilu? Ono što mi zovemo stvarnost ovisi o našoj percepciji, a ona je tako subjektivna. Pitam se, postoji li uopće stvarnost, da li je naš svijet uopće linearan? Naše znanje možda počiva na trulim fundamentima, da li je to blagoslovljeno neznanje o kojem govorimo? Stanje kristalne jasnoće možda nije ništa drugo nego zurenje kroz mulj uvjerenja.
Zašto pola svojih rečenica započinjem sa 'možda', a drugu polovicu završavam upitnikom? Možda iz razloga što se teško mirim sa drevnim lažima koje danas tretiramo kao da su istina. Možda na ovo pitanje i ne postoji pravi odgovor, ali za većinu pitanja odgovor postoji, samo ga mi ne znamo. Ovo nije bio pokušaj gravitiranja između teizma i ateizma, ne...
Jednostavno je previše praznina za koje će nam trebati čitava vječnost da ih popunimo. Zapravo, ne vidiš stvarne limite ljudske vrste dok ne shvatiš da za neke stvari niti vječnost nije dovoljna.
Čemu onda sve ovo pripisati, sudbini ili nasumičnoj slučajnosti? Postoje stvari koje činimo zastrašujućim, gotovo tehnogenim automatizmom. Naša tijela nisu ništa drugo no biološki strojevi sa nezavisnim centrima upravljanja. Možda je Stvoritelj najtalentiraniji bio-inžinjer kojeg je svijet ikad vidio. Zar je puka šansa konfigurirala tvoj DNK na način da te prepoznam u trenutku kad sam te prvi put vidio? Neki su dobili žuljeve od krunica moleći se za stvari koje nikad neće dobiti. Možda im nije suđeno. Kakvi se procesi odvijaju iza kulise, a tako drastično utječu na stanje kozmičke vage? Toliko toga je besmisleno, ali svrha nije rijetka pojava, samo teško pronicljiva.
Jesmo li mi 'dizajnirani' sa svrhom na umu?
Post je objavljen 10.06.2013. u 07:13 sati.