Stigli u Umag prije dva dana. Atmosfera opuštena, vrijeme besprijekorno. Došli smo na Umagination. Iako je party bio u najboljem slučaju ok, više smo se naveselili balkonu apartmana u kojem smo spavali. Uzak balkon s dvije plastične stolice i stolićem. Ispod balkona šetnica i nekoliko restorana. Žamor ljudi, prolaznika, zaposlenih i mušterija tih istih restorana. Pogled puca na beskrajno more, poneka lasta, poneki galeb. Kao u starim filmovima. Sjedili smo cijeli dan na balkonu sve do navečer. Pričali, bolje se upoznavali bez obzira što smo stalno zajedno. Motam još jednu cigaretu. Crven trag od vina ostaje na cigaret-papiru. Boca je pri kraju, obrazi rumeni. Vrijeme kao da stoji. Žamor je isti, more također, sve je isto. More, za razliku od riječkog, ne nosi ni jedan otok. Umiruje. Kao da sva misao tim morem teče. Neobično, nadrealno.
Danas krećemo kući, a ja stojim na tom balkonu, nadajući se da ću ga opet jednom doživjeti.
Post je objavljen 09.06.2013. u 11:21 sati.