od posla koji sam mrzila. Dvije i pola godine, toliko truda rada, bez pomaka, bez rezultata, bez želje da se pomaknem, koliko me izubijalo to sve. Nije mi jasno što sam toliko dugo čekala. Ili zašto. Lojalnost prema šefici jer su mi u početku pomogli? To što mi je bilo stalo do malca? Ili što sam vidjela da drugima nije stalo?
Onog trena kad sam vratila ključeve i izašla iz zgrade prošli su me trnci i skinula sam težinu te zgrade sa leđa. Sada...ne prepoznajem se više. Toliko se dobrih stvari desilo, prilika, posla u struci, putovanja, izlasci...sve dolazi na mjesto, a ja se osjećam slobodno kao ptica. I sve je u redu, snalazim se i dalje, gradim samopouzdanje, napokon radim sve ono što volim i želim.
Toliko sam u čudu što se sve tako odigralo. Kad se sjetim da nisam željela dati otkaz samo iz jednog razloga; bilo me strah da ne ostanem bez love i posla. A sad poslovi dolaze sa svih strana i bez da ih tražim. Čak je i novaca kapnulo s neba...doslovno.
Ili me netko gore čuva...ili stvarno imam sreće u životu. Ili sam zaslužila...uporno pokušavajući ispraviti krive Drine koje čak nisu bile ni na meni da ih ispravljam.
Zapamti; sreća prati hrabre...
Post je objavljen 08.06.2013. u 09:25 sati.