Kažu da postoje sazviježđa iz kojih dolaze muze, inspiracije umjetnika. Na sveopće čuđenje, od niotkuda se pojavio jedan mali Gizdavi Skočuljak, koji se budi pravo rečeno nije baš najbolje snalazio.
Naime, pao se sa planete gdje je ljubav zakon, bez mogućnosti da se vrati nazad. Jer svojim prekomjernim voljenjem svakoga i svačega, dojadilo svima, te ga poslaše na planetu Zemlja sa jedinom misijom- pronaći nevjesticu Ljubavnu.
Skakutao je Skočuljak baš kao loptica-skočica na tri različite visine. Najprije je skočio u ravnini planina, i ne vidje ništa, te skoči u ravnini rijeka pa opet ne vidje ništa, i konačno skoči na Zemlju. Ne vidjevši ni ovdje ništa zavapi:
-''Aoj meni Skočuljku, što ću sada sam u ovoj Bezljudici?!''
Nakon takvoga ne mnogo nesnalaženja, odnekud se pojavljuje Spokoj koji je odmah zagrlio Skočuljka i rekao:
-''Ova Bezljudica ima opojan poj i puna je ništavne punoće, na kojoj upravo ti imaš priliku nacrtati svoje impresije''.
-''Sjajno!'' -reče, i vrtložnim pokretima ruku nacrta po zraku osmicu – znak vječnosti.
I tako u svom zanosu dok je skakutao i crtao osmice po zraku sijući ih iza sebe, spotaknuo se o Samoću, koja vješto plete paučinu po svemiru.
-''Samoćo, sestremico vjetra, zašto pleteš paučinu kada ne možeš ništa uloviti?''
Preumorna od lova u prazno, Samoća nije skrivala suze.
-''Vidim da ti je teško, ali meni je još teže. Evo već dugo tražim nevjesticu Ljubavnu…Možda ti znaš gdje je?
-''Ona je tu.''- reče, klimne glavom i spremno mu pokaza prolaz kroz svoju paučinu.
Gizdavi Skočuljak prođe ispod njene mreže i naiđe na Nemir u želatinskoj ovojnici koji drhti od glasnih riječi, koje ga u igri sa velikim pješčanim satom ometaju pri prelijevaju vremena iz prošlosti u budućnost. Ovaj put je Skočuljak morao šapatom pitati za svoju nevjesticu Ljubavnu.
-''Želiš li ju zaista naći, prošaputa Nemir.
-''Da, iskreno želim''.
-''Onda uđi u ovu bočicu na obali i valovi će te odnijeti do nje''.
Skočuljak bez razmišljanja uskoči u staklenu bocu. Ubrzo je stigao do druge obale, njemu nepoznate a vrlo slične obalama na njegovoj planeti. Ni sam nije bio svjestan smjera putanje ka njoj, niti koliko je putovao, i zasigurno bi se već izgubio da nije začuo milozvučan glas iz Eleuzijske špilje, iz koje je navirala predivna melodija harfe. Kad je krenuo je u smjeru tog čudesnog zvuka, začuo je:
-''Tko si ti, stranče?
-Ja sam Gizdavi Skočuljak i doskakutao sam sa planete, da ovdje potražim svoju nevjesticu.
-Zašto je trebaš?-poslije kraće šutnje upita ga glas.
-Poslao me Zapisničar odozgo, naloživši mi da ju zagrlim i nikada više ne ostavljam samu. A tada se lecne te upita zbunjeno okrećući se oko sebe:
-''Nego reci mi gdje sa nalazim, gdje smo to mi''?
-''Na kraju svijeta''- odgovori mu glas sa laganim uzdahom.
Iz špilje izađe svjetlost toliko jaka da je Skočuljak u početku rukama sakrivao oči ali se naposljetku navikao. Ipak, prošao je preveliki put od tmine do svjetla.
Promatrao ju je sa strahopoštovanjem, bila je predivna, mada nije bio siguran tko je ona. Imala je predivnu bijelu haljinu sa kojom je dodirivala nebo. A onda je na toj istoj haljini opazio nekoliko mrlja koje su se zaista jasno vidjele. Ona vidjevši njegovu zbunjenost odgovori:
-''Ja, sam Ljubav''.
Radost i olakšanje ispunile su njegovu dušu.
-…''Očaran sam tvojom ljepotom, zaista, ali moram te upitati, zašto je tvoja divna haljina uprljana''?
-''Ah''- odgovori nevjestica Ljubavna.
-''To su poljupci Tišine, nesuglasje Vremena, i moja najveća mrlja Kaos.''
Ugledavši suosjećanje i blagost u njegovim očima, nastavila je svoj neobičan monolog:
-''Toliko dugo sam bila pod koprenom Tišine, da je nastalo novo vrijeme, vrijeme neizgovorenih riječi, kao što su volim te, molim te, oprosti i hvala. Sve je to ostalo zaključano, zaboravljeno, izbrisano, tako da je biće zvano Čovjek prestalo vjerovati u ono što ne vidi, ne čuje…To kao da ni ne postoji! A onda je iz svega toga nastao jedan veliki zagonetni Kaos u kojem je Sklad nemarno razbijen kao posuda od najskupljega porculana. Pokušala sam krhotine zalijepiti ali nisam uspjela, to može samo jedan mali trenutak Sreće u pravo vrijeme. Vjerujem da si ti taj dodir Sudbine?
Skočuljak se na te riječi blago nasmiješi i osmisli splav između sebe i vječnosti, i svojim rukama ga načini.
Plovili su tako od običnih trenutaka do onih u vječnosti, kuda god i koliko god su htjeli, sa svim izgovorenim riječima koje su sada postale oslonac i temeljac na kojima su se ponovno gradili svi srušeni mostovi..
Tako je Čovjek dobio novu priliku da izliječi ljubav na umoru…Odatle nam i dolazi misao''Volim te do vječnosti''.
Post je objavljen 07.06.2013. u 19:03 sati.