Marketing
PRIČA "VELINA JAKNA"
- Najmrže mi je kad nakon putnika moram kupiti smeće, izgubljene upaljače, robu… A ne znam kome bi ih vratija. A i što bi ih vratija? Ova je jaketa, recimo, za smeća! ‘Ko još nosi ovakvu štracu? Još je i poderana i ofucana i smrdi po pasu – govorio je sebi u nekoliko dana dugu bradu vozač Jure, podižući s gađenjem jednu demode mušku kožnu jaknu XL veličine.
– Za škovace si ti, ćerce!
Uze jaknu, smota je i ponese prema velikoj vreći u kojoj su se već gušili zgnječeni tetrapaci, prazne plastične boce, papirnate maramice s raznolikim uresima dugog autobusnog puta od Zagreba do Splita. Ipak se predomisli i stavi je na stranu zajedno s jednim napuštenim kačketom.
– Neka, nećemo te dat škovacinu, možda zatribaš svom bidnom vlasniku – nasmija se sućutno. Zatim sve skupi i veliku vreću ponese prema kontejneru na kolodvoru, a izgubljenu odjeću u svoju “daciju”. Nije je, naime, htio odnijeti u ured, želeći se, po običaju, osobno pobrinuti da izgubljeno dođe u prave ruke.
Nekoliko dana je na stražnjem sjedištu oduzimala prednost njegovoj unuci, koja se bunila da joj kvari put do vrtića, zatim sinu, koji je s društvom išao ružiti, a potom ženi i kćeri, kojima je prtljažnik nakon obavljenog šopinga uvijek bio premalen. Bila je tu poput nužnog zla. Nezgrapna, smeđa, gomila kiselog vonja.
U više navrata Jure ju je htio hitnuti u najbližu kantu, ali bi se u posljednji tren predomislio, ponadavši se kako će se vlasnik ipak pojaviti. Začudio se kad se pojavila vlasnica. I to oku ugodna gospođa porculanskog lica u odijelu ispod vojnički uglađenog mantila. Jednog dana mu je prišla dok je poluživ silazio s ubitačnog vrtuljka Frankfurt – Zagreb – Mostar – Sarajevo – Split. Prvo je pomislio da mu se priviđa, dok nije i progovorila, provirujući u autobus.
– Dobar dan. Rekli su mi da ste Vi 22. listopada vozili na relaciji Zagreb – Split. Ostala mi je jakna u busu. Jeste li je, možda, našli?
– Čekaj, dvadeset drugog desetog… Ah, da! Jesan! A kakva je bila jaketa? – Jure je uvijek provjeravao slažu li se opis i nađena stvar.
– Jedna jako lijepa, topla, smeđa kožna jakna.
– Ja san naša jednu, ali nisam siguran da odgovara opisu – začudio se, jer je tog 22. listopada u njegovu autobusu zaostao jedino onaj izmrcvareni komad kože.
– Znate, ta mi je jakna jako važna, iako je stara. To je jakna mog najboljeg prijatelja Vele. Ustvari, mog nekadašnjeg najboljeg prijatelja. Nisam ga vidjela od početka rata. Pozajmio mi ju je jedne noći da na povratku iz grada ne promrznem do kuće. Iako je bilo proljeće, noć je bila neobično hladna. Sutradan su me roditelji poslali s ujakom kod tetke u Hrvatsku. Zabunom su u malu torbu stavili Velinu, a ne moju jaknu. Mislili su da će sve proći za nekoliko dana, a onda je
grad zapao u okruženje i nisam ih dugo ni vidjela ni čula. Mislila sam da su mrtvi, ali, srećom, nekako su preživjeli. O Veli nisam čula ništa, ni dandanas ne znam šta je bilo s njim… Nitko ne zna – ispriča u dahu, a krupne suze joj izviriše ispod dugih trepavica.
– A bidna… Ne plači, nu, imam tvoju jaketu u autu. Pođi sa mnom.
– Imate moju jaknu! Hvala Vam! Hvala Vam! Zaslužili ste piće od mene.
– Ma, ne triba! Red je čoviku vratiti njegovu stvar – govorio je Jure ozaren, jer će putnici i vreće na stražnjem sjedištu napokon moći disati punim plućima.
– Treba! Vi nemate pojma što je sve ta jakna sa mnom prošla. Idemo popiti nešto, ako ne žurite previše? – bila je uporna plavuša. A Juri je odjednom godila ta nenadana pažnja, jer mu je sinulo da će ga kolege u obližnjem kafiću gledati ispod oka dok bude ispijao kapučino s ovom damom.
– Pa, dobro. Takvu lipoticu je grij odbit. Idemo na jedan kapučino, ali prvo pričekaj tu, da iz auta uzmem jaketu – osmjehnuo se i rekordno brzo otišao do obližnjeg parkinga, vrativši se nazad sa smeđim smotuljkom.
– Hvala Vam! Hvala! – pritisnula je uz lice izlizani okovratnik i olinjalu dugmad, idući za Jurom put kafića. Frane, Ive i Marko su ga odmah s vrata dočekali s upitnicima iznad glava i razrogačenih pogleda, a Jure se pravio da ih ne vidi te je dami izvukao stolicu u kutku
nasuprot iznenađenih lica.
– Znate, ova jakna mi je poput amajlije. Uvijek je nosim uza se. Podsjeća me na Velu. Znamo se još od obdaništa. On je uvijek bio moj zaštitnik, a naše su mame govorile kako će sigurno jednog dana preći u svojtu – počela je nova runda priče.
– A skužajte! Nismo se ni upoznali! Ja san Jure.
– A ja sam Slavica.
– E lipo, a recite mi je li vam taj Velo bija momak?
– Ne. Bili smo uvijek, svih naših osamnaest godina, kao brat i sestra. Čak smo i sličili – oboje plavi i rumeni. Nitko me u školi nije smio ni krivo pogledati, jer me je štitio tip koji je od svih dečkića bio za glavu veći. Kad bismo krečili, uvijek je dolazio vidjeti treba li pomoći ocu s micanjem stvari, a majci je uvijek kupovao ruže za 8. mart. I nikad mi nije dao platiti sok. Bio je i previše galantan! I nije mu bilo prvi put da je ostao u kratkom rukavu, a meni dao jaknu. Mogu misliti kako se jadan smrzavao, ali nije to htio pokazati.
– Sigurno je bija potajno zaljubljen.
– Ne vjerujem. On je samo bio dobar.
– Jeste li sigurni? Muškarci su takvi kad žele osvojiti ženu!
– Možda drugi, ali ne i on. Često se pitam gdje je, šta je s njim. Dok sam bila kod tetke u Zagrebu, nisam imala nijednog pravog prijatelja. Rodice su me izbjegavale voditi vani, susjedi su okretali glavu ili gledali kroz mene, a kasnije je kolegama na građevini trebala jedna godina da me počnu pozdravljati na cesti… Počeli su mi se obraćati tek kad su shvatili da sve čistim otprve. Trebale im skripte s predavanja… Ali su se i dalje kreveljili mojoj muškoj jakni. Nisam mogla
priuštiti bolju. Međutim, nije me bilo ni briga. Bilo mi je nekako lijepo misliti da je Velo sa mnom dokle god imam tu jaknu – nastavljala je Slavica, dok ju je njezin sugovornik hipnotizirano slušao, uključivši se tek u trenutcima kad bi ona otpila gutljaj.
– Pa niste, valjda, stalno nosili ovu jaketu?
– Nisam. Negdje na drugoj godini faksa počela sam raditi u jednom kafiću. Radila sam na ispomoći kako bih skupila barem nešto novaca za knjige i robu. Da mi tetka ne mora davati. Od prve veće skupljene svote kupila sam nove “leviske” pa onda, malo pomalo, i sve ostalo. A jakna je uvijek bila pri ruci. Često bih je obukla zimi, dok učim, da me zgrije u gostinjskoj sobi.
– A jeste li završili faks?
– Jesam! Umalo u roku. Uto je prošao i rat pa se valjalo vratiti kući. Ubrzo nakon diplome došla sam u Sarajevo i sa starcima počela iznova. I, zamislite: nitko od mojih prijeratnih prijatelja nije bio tu! Svi su bili negdje i za sve sam doznala ponešto, ali za Velu ništa. Njegovi se nikad nisu pojavili. Niti sam srela bilo koga od njegovih rođaka, samo sam čula da su neki u Americi. Često bih plakala i plakala. I ova me jakna uvijek umirivala, pa bih često zaspala s njom, nekako bi mi bilo lakše…
– A jeste li udani? – ponovno je Jure tjerao vodu na svoj mlin.
– Jesam! Zaposlila sam se u jednoj trgovini i tamo upoznala muža, svog Ratka, ali sad živimo u Zagrebu. On je prevoditelj, otvorio je biznis, a ja se brinem o djeci. Imamo tri sina.
– A šta bi on reka da zna za tog Velu? Skužajte, meni ne bi bilo svejedno na njegovu mistu.
– Što bi trebao reći? Zna da mi je prijatelj i volio bi ga upoznati… I šali se da je šteta što mu je ova jakna malo uska, inače bi je i on nekad obukao. A najmlađi sin se zove Velimir i voli ovu jaknu, jer zna da je od maminog prijatelja. Baš smo nas dvoje sad putovali busom do moje rodice, a on je ponio jaknu da se pokrije dok spava. Bio je jako tužan kad je shvatio da smo je zaboravili, ali nismo imali kad odmah doći po nju – reče Slavica i pogleda na sat. – Pa ja sam Vas pravo zadržala! Izvinite, molim Vas, a i meni je vrijeme da krenem. Ratko je završio sastanak, sad će naići po mene. Konobar!
– A niste, ni slučajno! Moga san i ja jednu turu zavrtit – smješkao se Jure prateći na staklu ljubomorne oči svojih kolega.
– Ne, hvala, stvarno moram ići. Hvala Vam još jednom na jakni. Konobar! – Slavica se već polako
kretala prema izlazu noseći torbu i jaknu pod jednom rukom, dok je u drugoj držala novčanik. I Jure se, htio ne htio, morao uputiti prema vratima, a konobar se nikako nije odmicao od šanka.
– Ma, vidi ti njega, pravi se da me ne vidi. Konobar! – opet je viknula. Konobar je i dalje bio okrenut prema velikom ogledalu u šanku.
– E, stvarno je bezobrazan! Odoh ja tamo! – ljutito je promarširala prema tankovijastom liku pepeljaste kose.
– Hej, vidiš li da već deset minuta čekamo da naplatiš! – dreknula je.
– Gospođo, nisam vas primijetio. Oprostite! – osmjehnuo se odnekud poznati glas.
– U redu je, evo novac – pruži mu sto kuna i nespretno ispusti jaknu i torbu na pod.
– I ja sam nekad davno imao ovakvu jaknu – podiže je on.
– Da? – poluzainteresirano odvrati ona.
– I dao sam je najboljoj prijateljici.
Priča iz knjige “Kišne kapi u piščevoj luli” (Književna zaklada/fondacija "Fra Grgo Martić", Kreševo 2011.)
Post je objavljen 06.06.2013. u 15:44 sati.