Grozno je kad čovjek ima književnu produkciju kao ja (nedavno me prijateljica, htijući ići gledati u kino „Velikog Gatsbya“, pitala o književnom predlošku, na što sam joj ja mogla samo generalno odgovoriti da ne mislim da je to dobra ideja jer se ne sjećam da je knjiga imala klasičnu krivulju uvod – zaplet – vrhunac zapleta – rasplet – epilog, da me Gatsby podsjeća na našeg Filipa Latinovicza i da je sve to valjda o nekoj nesretnoj ljubavi. Doduše, zadnji sam put čitala „Velikog Gatsbya“ prije više od deset godina), jer onda ne znam jesam li čitala „Pet četvrtina naranče“ Joanne Harris, jer nemam u folderu gdje držim postove za blog niti spomena o tome, a niti mi Google išta pomaže. Pa ću uzeti kao utvrđeno da nikad nisam čitala ovu knjigu (dakako, ne mogu se sjetiti jesam li ili nisam).
Malo je reći da je autorica pravi hit – od „Čokolade“ i „Kupinovog vina“ prije nekoliko godina nismo mogli uteći ni na vrh Velebita: roman „Pet četvrtina naranče“ pisan je u istoj maniri – red domaće hrane, red povijesti, red obiteljske drame, pa ponovi. Na vrh dodaj ljubavnu priču i sve stavi krčkati u čitateljev um dok se ne primi.
Ovdje je u središtu radnje Framboise, koja se kao udovica vraća u selo u kojem je provela djetinjstvo, obnavlja obiteljsko imanje i otvara restoran, u strahu da će seljani prozrijeti da se doista radi o istoj osobi koja je pod tragičnim okolnostima selo napustila kao djevojčica. Kroz priču, razmotava se razdoblje nacističke okupacije, sramotni detalji kolaboracije ponekih seljana s okupatorima, ali i privatna obiteljska tragedija: otac koji je poginuo u ratu, majka koja pati od iznenadnih migrena (a i inače se radi o ženi tvrda srca, divljoj i pomalo muškobanjastoj), i postupno otuđenje između Framboise i njezine starije braće, sestre Reine-Claude i brata Cassisa. U tim se nježnim godinama svima njima, pa i Framboise, događaju prve (nesretne) ljubavi, otežane u okolnostima rata i opće društvene paranoje.
Nakon što u selo dođe mladić s pečenjarnicom, Framboise se nađe u situaciji da ponovno mora voditi privatni rat protiv čitavog svijeta, i u toj borbi nabasa na neočekivanog saveznika. Je li u jesen života prekasno za novu/staru ljubav?
Autorica uvijek s velikom ljubavlju govori o jelima domaće francuske kuhinje, čije delicije redovito upliće u zaplete svojih romana, pa pretpostavljam da se radi o odlici njezinog stila, odnosno onome po čemu je prepoznatljiva (nakon nje, mnogi su autori kopirali njezin trik, uvidjevši da se čitateljskoj publici to iz nekog razloga jako svidjelo).
Kad malo bolje razmislim, čini mi se da ovu knjigu nisam čitala. No, sad je i to nadoknađeno. Ne preporučujem čitati kad ste gladni, ali svakako je pogodna za situacije kad treba ubiti nešto vremena u prijevoznom sredstvu javnog prijevoza, ili na kauču, čekajući omiljenu seriju. Uživajte!
Post je objavljen 10.06.2013. u 18:19 sati.