Bila sam sinoć u kinu. Danski film - Lov.
Jedan od onih filmova koji te gutaju dok ih gledaš, puštaju da toneš u glib, u živi pijesak neizbježnosti. Već na početku znaš da će biti gadan i da nema happy enda, da će ti se još danima motati po glavi. Gledaš ga dok ti on razdire misli, poželiš vikati na glupe likove, učiniti nešto, ali nemoćan si. Promatrač si priče bez povratka.
Kratki sadržaj problematike
- muškarac, razveden, radi u vrtiću
- njegov najbolji prijatelj ima kći 6 godina koja ide u taj vrtić i voli glavnog lika
- curica vidi na tabletu svog starijeg brata penis u erekciji
- curica ispriča u vrtiću uz spominjanje glavnog lika i ono što je vidla na ekranu
- nekompetentna voditeljica vrtića u dva dana napravi opću frku oko seksualnog zlostavljanja djeteta od strane glavnog lika
Ostatak sadržaja neću navoditi (iako si ga možete zamisliti), jer ne želim kvariti doživljaj filma za one koji ga odluče pogledati
Odlično je prikazan lov na čovjeka. Kako predrasuda i opće mnijenje može upropastiti čovjeka. I ne, nema načina da se ljaga ikad skine, da se sumnja ikad iskorijeni. Ožigosan do kraja života.
Kad je riječ o djeci i postupanju s njima od velike je važnosti biti kompetentan. Naime, kad stručne osobe razgovaraju s djecom koja su bila ili se sumnja na zlostavljanje (bilo koje vrste), postavljanje pitanja mora započinjati po mogućnosti s riječju - kako?
Dijete će na sugestivna pitanja odgovarati u skladu sa sugestijom. Djeca žele udovoljiti.
Je li ti bilo lijepo? - Da
Je li te boljelo? - Da - unutar istog konteksta!!
Zato se pitanje postavlja na način da se ne koriste riječi koje dijete ne poznaje (jer će ih ono nakon toga, makar ne razumije njihov sadržaj ponoviti u svojim odgovorima), i uvijek tako da pitanje ne sadrži sugestiju odgovora.
Kako ti je bilo?
Kako si se osijećala?
Kako se to dogodilo?
Što se tiče predrasuda i postupanja prema žigosanom. Razumijem roditelje koji su neposredno uključeni, oni djeluju iz straha i boli. Međutim, kad je riječ o ostatku "sela", iako i tu razumijem psihosocijalnu pozadinu ljudskog djelovanja, duboko me pogađa ljudska uskogrudnost i glupost.
Doduše, o ljuskoj gluposti je već Krleža sve rekao - Slučaj? Ne! Zakon. Svemirski zakon!
"Bila dakle ljudska glupost božje djelo ili ne, ona se ne gubi u svome djelovanju. Od jedne gluposti ljudske do druge put često traje stoljećima: kao svjetlost pogasle zvijezde, glupost još nikada nije propustila da ne doputuje na kraj svoga određenja. Poslanstvo je gluposti, po svoj prilici, svemirsko, u višem, kišovitom, nedeteologiziranom smislu te riječi: glupost je nebeska sila koja djeluje kao teža ili svjetlost, kao vođa i, uopće kao svemirski element." (Na rubu pameti, Krleža)
Do koje mjere smo spremni djelovati na temelju polu informacija i dezinformacija, ne provjeravati stvarno stanje, složiti se s većinom, osuđivati pa makar pravni sustav nekog oslobodio, gdje je granica do koje smo u spremni poštivati i služiti svoj Svemirski zakon?
Ostatak "sela" također djeluje iz straha i boli, iz osjećaja ugroženosti. Ugroženost je snažan razlog za djelovanje. Neka, žrtvovat ćemo istinu, žrtvovat ćemo slobodu misli, pravdu i pravo, demokraciju, nevinog čovjeka, i sve što je potrebno!! da bismo se zaštitili. Jer to što ta ugroza uistinu ne postoji, nije bitno, osjećaj ugroženosti dovoljan je da ju učini stvarnom.
Gdje su ti kompetentni kadrovi koji će spriječiti da "selo" djeluje po osjećaju ugroženosti i žrtvuje nevine?
"Glupost se zaogrnula dostojanstvom i pozivima, zvanjima i činovima, glupost nosi zlatne lance lordmajorske i zvekeće ostrugama i kadionicama..." (Na rubu pameti, Krleža)
Post je objavljen 05.06.2013. u 12:53 sati.