Prije točno tri godine, rodila se Metamorfoza...
Bez cvijeća, poklona, slavlja, bez suza radosnica..
U teškim, porođajnim mukama, sa puno krvi, znoja i suza. I sa osmijehom na kraju.
Rodila se u tunelu besmisla, sa puno mojih krhotina, na hladnim pločicama.
Neke nisam nikada skupila. Ostavila sam ih tamo gdje trebaju biti.
I slovo po slovo, riječ po riječ, stih po stih, bila sam i muškarac i žena, i uplašeno dijete i strastvena žena koja voli, želi, čezne, žudi...
I sama sebi otac i majka, i najbolji prijatelj i partner, kao i najljući neprijatelj.
Kuda su me dovele sve te riječi? Daleko, mada sam se često, vrteći se u svojim vječnim krugovima i lebdeći u slobodnim padovima, trepčući od čuđenja žestoko i odustajući često od najnježnijih riječi, vraćala se uvijek.
I znam da su moj medij. One u meni, ja u njima. Cijela i postojana, čvrsta i lomna, klečeći i moleći, kao i gledajući s oblaka, ne želeći se spustiti.
Ali više od svega što sam naučila i zavoljela o sebi samoj, više od onoga kuda su me riječi odvele i pružile mi mnoge šanse, bili su ljudi. Oni koji se kriju pod mnogim nazivima, oni sa kojima sam podijelila sebe cijelu, ne promišljajući pritom, kako će se to ogoljenje shvatiti, prepoznati ili ne, koliko ću se osjećati krhko kada se razotkrijem do kraja...
Ljudi ovdje, od kojih mnogih meni dragih, ovdje više nema, ostali su samo divna uspomena, na neke trenutke prepoznavanja, na neke trenutke podrške i topline, na trenutke kada sam ih osjetila svojima, kada sam osjetila da se znamo oduvijek..bez obzira što se nikada nismo sreli..
No, prostor i vrijeme su tako relativna kategorija života.
Nedostaju mi mogi od njih, sjetim ih se ponekad. A oni drugi, za koje već osjećam, da se znamo u dušu, jer se čitamo već jako dugo, postali su na neki čudan način dio mog života.
Da li smo se uvijek iskreno pisali, koliko smo se razumjeli a koliko smo samo tako željeli, mislim da nije toliko ni važno.
Važno je osjetiti tu iskrenost, važna mi je bila toplina, koja itekako može zračiti čak i preko hladnoga ekrana.
Pisanje me odvelo do onih dijelova sebe, za koje nisam niti znala da postoje. Do nekih svojih granica, koje sam uspjela preskočiti, neke teškom mukom prekoračiti, a neke me još čekaju...da ih nađem...
Riječi su me odvele do novih prilika za pisanje, koje sam znala prepoznati kada su se pojavile. Bez previše razmišljanja, skočila sam i sretna sam zbog toga. Shvatila sam ih kao izazov, kao igru...Što je život nego hrpa izazova?
I bez obzira što sada pišem i na još jednom mjestu, koje mi je otvorilo vrata za još neke mogućnosti, ovaj mali kutak u svemiru riječi, nekako mi je ostao najdraže mjesto.
Mjesto kojem ću se, usuđujem se reći, sa dosta sigurnosti, uvijek iznova vraćati. Mjesto gdje sam se i smijala i plakala, učila o sebi i drugima.
Mjesto gdje uvijek osjećam toplinu i bliskost.
Iako sada mnoge stvari ne osjećam tako ozbiljno kao prije, ovo je mjesto gdje sam odrasla u riječima. Iako ovdje imam samo tri godine, osjećam da sam spremna za mnoge igre riječima. Ozbiljne i manje ozbiljne, poetske i oštro kritičke...
I zahvalna sam svojoj prijateljici, sestri, često puta najvećoj kritičarki i najnježnijoj životnoj suputnici..
Hvala ti Met..od srca ti hvala...
A iz najvećih dubina moje duše, zahvalna sam i svima koji su me čitali i koje sam, bar na trenutak dirnula, sa kojima sam podijelila neki trenutak u ovoj virtualnoj vječnosti
Zahvalna sam i mnogima koji su me inspirirali, ugrijali mi srce, uljepšali dan..
Sretna sam što postojite tamo negdje..
A ti Met, pojedi veliki komad torte, posadi još jednu ružu, zagrli jako, voli i dalje svim svojim srcem...
Post je objavljen 05.06.2013. u 10:56 sati.