Dočekali smo i to! Odgođena je realizacija projekta Ombla. Do kad? Do daljnjeg ili još malo kasnije.
Zanimljivo je pratiti kako jedan temeljito pripremljen strateški infrastrukturni objekt postaje predmet manipulativnog preispitivanja i birokratskog usporavanja i osporavanja.
Čini mi se da su od samog početka pogriješilo u načinu korektnog i konkretnog izvješćivanja zainteresirane javnosti što je u konačnici ostavilo dovoljno prostora za nestručna i zlonamjerna preispitivanja, a time i usporavanja cijelog projekta.
Projekt se od samog početka gotovo isključivo ističe kao hidro-energetski iako, po svojoj prirodi i značaju, prije svega je vodoprivredni. Umjesto da se govori prvenstveno o značaju objekta Ombla u smislu stabilne vodoopskrbe Dubrovnika i šire regije stalno se ističe hidro-energetski potencijal od 68 MW ugrađene snage i godišnje proizvodnje od 225 GWh električne energije što baš nije impresioniralo razmaženu javnost. Neš ti snage! Samo 68 MW?!?
U vremenima potvrdljivih klimatskih promjena i na našem području smo svjedoci usložavanja vremenske slike s intenziviranim metereološkim događajima obilnih i kratkih padalina te dugih suhih i vrelih ljeta koji svak na svoj način iskaču iz stogodišnjih prosječnih vrijednosti. Ove godine je u Dubrovniku u prvih pet mjeseci palo kiše koliko u cijeloj prošloj 2012. godini. Razmišljanja su meteo stručnjaka da će se vremenski ekstremi i dalje pojačavati postavljajući pred nas dodatne zahtjeve za prihvatom velikih količina vode u kraćim razdobljima i stabilnom vodoopskrbom u vremenima suša.
Bez ikakve naše zasluge i utjecaja našli smo se u susjedstvu prvorazrednog vodnog sustava koji upravo zadovoljava ili će zadovoljavati sve oštrije zahtjeve za urednom i dovoljnom vodoopskrbom. U kontinentalnom masivu u zaleđu Dubrovnika, ili preciznije, u zaleđu zaljeva Ombla (Rijeka dubrovačka) na teritoriju susjedne države prirodno je u kršu (krasu) stvorena ogromna akumulacija, ili retencija, ili po naški, gustijerna u koju se skupljaju oborinske i površinske vode prostranog područja. Stručnjaci upozoravaju da taj kontinentalni volumen koji se izdiže na nekih 200 metara nadmorske visine ne treba promatrati kao neku ogromnu šupljinu već radije kao sustav šupljina, pukotina, pećina, jazova, rasjeda. Kao svojevrsnu kamenu (krašku) spužvu u koju se slijevaju i skupljaju vode. Vode u sustavu podzemnih kaverna ostaju zarobljene zahvaljujući prirodnoj prepreci, brani od kompaktnog dolomita koji sprječava istjecanje vode prema moru. Voda iz tog prirodnog rezervoara značajnije istječe prirodnim kanalom u izvorsku pećinu Omble. I tako kroz izvor Omble godišnje isteče oko 770 milijuna kubika vode s minimalnim protokom od oko 4 kubika u sekundi i maksimalnim od oko 114 kubika u sekundi. Izvor ne presušuje i za najvećih suša, a procjena stručnjaka jest da bi podzemna akumulacija izdržala i ekstremno razdoblje od 4 godine bez padalina.
Naški rečeno, imamo ogromnu prirodnu podzemnu gustijernu iz koje se voda s razine od preko 100 metara nadmorske visine nekontrolirano izlijeva u more. Dosad jedina ljudska intervencija u izvorski sustav Omble jest izgradnja brane, prvo drvene pa kasnije betonske čime se stvorilo umjetno jezerce s vodopadom, a napravljeno je prvenstveno zbog iskorištavanja energetskog potencijala vode za pokretanje mlinova. To se dogodilo koncem 19. i početkom 20. stoljeća nakon čega se počela voda Omble i crpsti za potreba dubrovačkog vodovoda. Izgradnjom brane se ''poboljšala priroda'' ako se tako može odgovorit na jedno od postavljenih pitanja ekološkog aktiviste i suvlasnika zemlje oko izvora Omble. Ombla kao slatkovodna rijeka nije postojala prije izgradnje brane. U samom kantunu ispod stijene kao vrulja izvirala je voda u izvorskoj špilji koju je naplavljivalo more pogotovo ljeti za smanjenog dotoka vode. Izgradnjom brane izvor se zaštitio od prodora morske slane vode, podigla se razina vode u novostvorenom umjetnom jezercu i Ombli tepaju kao ''najkraćoj rijeci'' iako uopće nije rijeka već podvodni izvor u dnu prelijepog zaljeva. Mlinovi odavno ne rade, pasta se ne proizvodi, jedino dubrovački vodovod električnim pumpama crpi vodu iz izvora u vodoopskrbni sustav koji pokriva područje od Orsule do Lozice.
Razumljivo je pitanje koje sebi postavljaju stručnjaci, možemo li i dalje ''poboljšati prirodu'' na način da kontroliramo ispust vode iz naše podzemne gustijerne i usput iskoristimo njen energetski potencijal prvo da sama doteče do žednih i sušnih područja u regiji i drugo, da pokrenemo neka suvremena mlinska kola?? Zašto kad vode i ovako imamo dovoljno, puno više nego nam treba? Uvažavajući aktualno stanje vodoopskrbe na području u našoj županiji lako ćemo ustvrditi da područja Lastova, Korčule, Pelješca, Mljeta, Primorja, Župe dubrovačke i Konavala nemaju dovoljno kvalitetne vode, pogotovo neće imat dovoljno vode ako neko pametan bude htio stavit u punu funkciju sve raspoložive potencijale uključijući poljoprivredu. Do sad se područje Pelješca, Korčule, Lastova i Mljeta pokušava opskrbit NPK vodovodom iz Neretve što se pokazalo kao promašaj i zbog kvalitete i količine vode. Primorje muku muči s vodom iz susjedne Hercegovine i vlastitih bušotina u Slanome, Župa i Konavle nedostatke vode nadoknađuju iz bilećke vode oduzete iz sustava hidrocentrale u Platu. Istovremeno u najbližem susjedstvu, odnosno u središtu cijelog područja u more godišnje izlijemo 770 milijuna kubika vode?!? Ako je i u Hrvata – previše je.
U susjedstvu imamo jedan sličan primjer. U Boki, u podnožju masiva Orijena na koji, učili su nas u osnovnoj školi, padne najviše oborina u Europi, ukupna količina vode koja je veća od naših 770 milijuna kubika nekontrolirano isteče u more već prije ljeta. Pa Boka ostane žedna i suha tijekom ljeta te se pokušava napojit bilećkom vodom iz Plata vodovodom kroz Konavle i vodom iz Skadra. A svake godine im u more pobjegne visokokvalitetna planinska voda koja bi im bila dovoljna za nekoliko godina?
Više od trideset godina stručnjaci pokušavaju doskočiti izazovu kako stavit rubinet na Omblu i eventualno pokrenut neko mlinsko kolo? Nakon višedesetljetnog samozatajnog rada stotina stručnjaka i znanstvenika ponuđeno je inženjersko rješenje koje je kod eko udruga i jednog broja stručnjaka i znanstvenika izazvalo negativne reakcije. Što nam predlažu kreatori projekta Ombla? Jednostavnim rječnikom rečeno poboljšati i pojednostavniti postojeći prirodni sustav čime bi postigli potpunu kontrolu ogromne vodene akumulacije i time njenu adekvatnu iskoristivost.
Predlaže se injektiranjem ojačati i dodatno začepiti prirodni kraški i dolomitni masiv iznad i ispod sadašnjeg izvora sve do vodonepropusne flišane podloge na kojoj leži cijeli masiv i koja omogućuje cijelu operaciju. Time bi stvorili svojevrsno predziđe prirodnoj dolomitnoj barijeri čime bi voda u podzemlju dobila dodatnu prepreku na svom putu prema moru.
Za razliku od sadašnjeg pute vode iz podzemlja u izvor kroz dugi 150 metara ispod razine mora duboki prirodni sifon, projektanti predlažu izravan prodor u akumulaciju kroz injektiranjem ojačanu barijeru horizontalnim tunelima otprilike na razini sadašnjeg umjetnog jezera na izvoru. Predlaže se bušenje nekoliko tunela za potrebe hidroelektrane, kontrole razine vode i što je nama najzanimljivije – vodoopskrbe. Naime, za razliku od dosadašnjeg zahvata u samoj izvorskoj špilji, gradnjom petstotinjak metara dugog tunela voda bi se zahvaćala u zoni gdje ne bi bila izložena zamućivanju i onečišćavanju kao sada.
Nakon što bi se injektiranjem izgradila podzemna trostruka ''brana'' oko 150 metara duboko u stijeni te nakon što bi se izgradili i opremili ispusni i zahvatni tuneli, pristupilo bi se blokiranju prirodnog kanala kojim se sad prazni Ombla. Blokiranjem prirodnog kanala količina i razina vode u ''predziđu'', odnosno prostoru između prirodne dolomitne barijere i novostvorene podzemne brane moći će se kontrolirati zavisno o vodnom stanju i/ili energetskim i vodoopskrbnim potrebama. Zvuči zastrašujuće? Zvuči! Pomisao da se čovjek svojim znanjem i vještinama usuđuje pokušati kontrolirati milijarde kubika, čitaj tona, u podzemlju nakupljene vode je zastrašujuća pogotovo za neznalice i skeptike. Ali istovremeno je izazov za znalce i stručnjake.
E sad, kakvi su nam rizici, kad lijepo zapakiramo našu, odnosno hercegovačku vodu u naš podzemni tetrapak, podignemo razinu vode u predziđu na 100 - 130 metara iznad mora, omogućimo gravitacijsku vodoopskrbu sve od Prevlake do Lastova pa i dalje, veći dio vode nastavlja teći u izvorsku pećinu pa u umjetno jezero i more kao i sad ali nakon što zavrti turbine u podzemnoj elektrani?
Rizike nije potrebno izmišljat jer su ih protivnici projekta Ombla otkrili i nabrojili na desetke. Krenimo redom:
Jedan od prigovora je da će podignuta razina vode omogućena gradnjom podzemne ''brane'' prouzročiti raspad kamenog masiva te da će oslobođena ogromna količina vode apokaliptičnim valom pomest cijelu Rijeku dubrovačku i njenih 15.000 stanovnika. Uzalud su eminentni stručnjaci višestruko objašnjavali da je to nemoguće i da zaobljeni, injektiranjem ojačani kameni masiv jednostavno nije moguće tlakom vode ''izbit'' prema vanka, apokaliptičari ostaju pri svom scenariju. Možda bi ih mogla uvjeriti činjenica da se za svake pojave ''velikih voda'' prostor ''predziđa'' i sad nekontrolirano napuni vodom pa i iznad projektiranih 130 metara i ništa se ne dogodi. Osim toga dežurni apokaliptičari uporno zaboravljaju da u unutrašnjosti masiva neće biti ogromna praznina ispunjena vodom već mreža šupljina u stijenama koje povezane s frontalnom stijenom čine jedinstveni blok koji kad bi i popustio ne bi mogao odjednom oslobodit ogromne količine vode, već bi se voda prolila iz brojnih pukotina i špilja. Ostaje pitanje zašto bi se to dogodilo pri kontroliranom punjenju bez hidrauličkih udara nakon što bi ukupni kameni masiv još dodatno bio ojačan injektiranjem???
Drugi prigovor je da težina ogromne količine pospremljene vode može utjecati, odnosno uzrokovati takozvane inducirane potrese. Uzalud su domaći i međunarodni stručnjaci u potpunosti odbacili takve teorije iz jednostavnog razloga: tolike ili približno tolike količine vode i danas se nalaze u toj zoni, a za vrijeme ''velikih voda'' one se nekontrolirano povećavaju. Do sad nije na ovom području zabilježen zemljotres uzrokovan težinom vode u kontinentalnom masivu zaleđa Omble.
Treći prigovor je da bi u slučaju jakog potresa mogao popustiti vodom opterećeni planinski masiv te bi došlo do otvaranja brda i oslobađanja ogromne količine vode u obliku plimnog vala koji bi poharao obale Rijeke dubrovačke. Već smo zaključili da se u slučaju hipotetskog raspada frontalne stijene ne bi odjednom oslobodila ogromna količina vode već bi se voda postepeno oslobađala iz brojnih šupljina. Uostalom, ako bi se dogodio potres tolike snage da bi razvalio frontalnu padinu ispod Golubova kamena onda bi to bio kataklizmički potres i za sve bi bilo potpuno svejedno je li se srušila ili nije stijena poviše Omble.
Četvrti prigovor je da će voda iz zaleđa zbog radova u planini pobjeć i izbit negdje drugdje. Budući je i sada voda u zaleđu na razini vode koja se planira projektom nejasno je zašto već sad voda ne ''pobjegne'' negdje drugdje već uporno teče prema Ombli? Podzemna konfiguracija i sastav terena je takav da ne dopušta značajnije bježanje vode u neke druge smjerove.
Peti prigovor je da će se podzemna brana formirat injektiranje smjesa u kojoj će biti raznih opasnih otrovnih i radioaktivnih kemikalija. Građevinari, eksperti za ovakav vid građevina nedvosmisleno su potvrdili da su to bapske priče i da će svi sastojci punila za injektiranje biti inertni.
Šesti prigovor je da će se izgradnjom Omble, odnosno podizanjem razine vode u ''predziđu'' aktivirati klizišta na padinama masiva. Ne prihvaća se argument da će se plombiranjem masiva smanjiti istjecanja akumulirane vode mimo za to predviđenih tunela te da će se time opasnost od utjecaja podzemnih voda na klizišta smanjiti, a ne povećati. Na klizišta će i dalje, neovisno o projektu Ombla najviše utjecati oborinske bujice koje se slijevaju padinama planinskog masiva i potpomažu klizanje zemljanih nanosa kao što su to tisućljećima činile.
Sedmi prigovor je da će presušiti brojni mali izvori koje koristi lokalno stanovništvo za navodnjavanje. Postoji mogućnost da će dio izvora presušiti, no značajan broj izvora na potiče iz vode u podzemlju već od oborinskih voda koje se akumuliraju u brojne terenske ''đepove'' na padinama masiva i polako se cijede. Uostalom, svako utvrđeno presušivanje izvora zbog gradnje nepropusne barijere moguće je nadomjestiti cjevovodom iz izvora.
Mislim da sam pobrojio osnovne skupine stručnih i amaterskih prigovora na projekt gradnje Omble koje su relevantni i neupitni stručnjaci i znanstvenici odbacili kao neutemeljene.
Ostao je vrlo ozbiljan prigovor zbog moguće ugroze eko sustava. U eko priči se spominju dvije skupine potencijalno ugroženih bića. To su famozni šišmiši iz Viline špilje i vodene životinjice iz naplavljenih šupljina u krškom masivu.
Kroz samu frontalnu stijenu u i iznad izvora Omble proteže se Vilina špilja koja s ulazom/izlazom u stijeni na iznad 130 metara nadmorske visine. U tom dijelu špilje postoji stanište jedne vrste šišmiša koji je nastanjuju u dijelu godine. Vilina špilja se i danas, za vrijeme ''velikih voda'' napuni vodom gotovo do vrha, do operativne razine na kojoj bi se održavala voda nakon izgradnje podzemne brane. Prema tome, šišmiši bi bili na sigurnom, doć i poć kad ih je volja te boravit u svom staništu koliko ih je god volja.
Drugi problem su desetak vrsta većinom endemskih životinjica koje žive u naplavljenim šupljinama u stijeni. Po mišljenima stručnjaka te životinjice predstavljaju veliko bioraznoliku vrijednost lokaliteta i ne smiju biti ugrožene mogućom izgradnjom objekta. Osjetljivost tih životinjica može se laički ocjenjivat njihovom sposobnošću za preživljavanjem i u događajima kad Ombla ''poludi'' i riga preko 110 kubika vode u sekundi pomiješano s pijeskom, muljem i kamenčićima te zamuti more do defora Dakse. Te životinjice, ili bar onaj dio koji ne fine u more, prežive višednevno ispiranje i pjeskarenje pa još uvijek nastanjuju brojne šupljine izvora. Nama je nepoznato dokle se protežu sve te šupljine raznih oblika i orijentacija, pa nam je isto tako nepoznato dokle se šetaju ili plivaju sve te životinjice i koliko ih uopće ima. Velika većina tih šupljina će i u buduće ostati nedostupna ljudima. Podizanjem razine vode u ''predziđu'' trajno bi se naplavio dio šupljina po kojima su neke od tih životinjica možda šetale na suho. Zadnja studija koju je radio međunarodni ekspertni tim dala je rješenje i za očuvanje svih tih životinjica koje bi se podizanjem vode preselile u neke gornje ili udaljene šupljine, odnosno, čak je predloženo da se pri gradnji stvore i nove šupljine kako bi se ugrožene životinjice mogle preseliti i u njih. Ne pada mi napamet raspravljati o ekološkoj vrijednosti ugroženih životinjica, no usuđujem se razmišljati da će im čak biti i bolji životni uvjeti zbog mirnije vode, manjeg ili nikakvog ispiranja i pjeskarenja, stabilne razine vode i sl. Voda ostaje ko što je i bila, šupljine ko šupljine, malo lijevo, malo desno, malo gore. U čemu bi bila razlika? Životinjice koje uspijevaju preživjeti sadašnje udare i iznenađenja zasigurno bi se adaptirale na promijenjene uvjete.
Zanimljiv je turističko-speleološki aspekt cijele priče. Postoje prigovori i prijedlozi da se postojeći speleološki sustav Omble ostavi kakav jest kako bi ga s vremena na vrijeme mogli istraživati speleolozi i posjećivati turisti. I na tome bi mogli čak i zaradit, kažu! Može se razmišljat i na takav način s time da moramo znat da špilje u Ombli nisu baš frendli špilje, to su zahtjevne špilje za vješte speleologa koje se za velikih kiša naplave. Moguće je raspravljat je li uputno i opravdano trajno naplavit dio špiljskog sustava ili ga ostavit kakav jest kako bi se u njemu speleolozi mogli igrat u razdobljima kad nije prirodno naplavljen? Kakva bi bila korist od ovakvog ili onakvog načina korištenja sustava trebalo bi izračunat i procijenit u odnosu na javni interes. Za sad špilje nitko ne posjećuje osim znanstvenika angažiranih da naprave ''i još jednu studiju utjecaja na okoliš''.
Postoji još jedan objektivan aspekt cijele priče. To je pitanje krajobrazne ugroze samog lokaliteta Omble. Zbog izgradnje, ako do nje ikad dođe, doći će do određenih radova na samom lokalitetu, izgradnje prilaznih puteva, probijanju tunela, odlaganju iskopanog materijala itd. U svakom slučaju promijenit će se uspavana uglavnom zapuštena atmosfera koja vlada oko izvora. Ipak, većina radova će se odvijat podzemno i neće biti vidljiva izvana, odnosno neće imati veći utjecaj na sami krajobraz izvora, Rožata i Komolca već znatno upropašten individualnom i zajedničkom izgradnjom. Mislim da je Rijeka dubrovačka toliko krajobrazno upropaštena da moguća izgradnja podzemne hidroelektrane neće dodatno naružit postojeći ugođaj.
Ali to nije sve! Postoji i vlasnički problem. Dio zemljišta potreban za površinsku infrastrukturu elektrane u privatnom je vlasništvu. Vlasnici s pravom očekuju pravičnu naknadu za svoju imovinu koju će neupitno preuzet investitor ukoliko se konačno odluči o gradnji. Vlasnicima treba izać u susret iako objektivno na većini parcela nikad ništa ne bi bilo dozvoljeno gradit osim ako se ne bude gradila elektrana.
Ima još! Često se projekt izgradnje Omble povezuje s gradnjom takozvanog Golfograda na Srđu. Navodno se ide u cijeli projekt e da bi se pogodovalo investitoru na Srđu?!? Najblaže rečeno ovaj prigovor je djetinjast. Djetinjast iz nekoliko razloga. Prvo, projekt Ombla se priprema već desetljećima, kontinuirano čak i kroz ratne godine. Drugo, nitko ni sad ne brani operateru Golfograda da troši i kupuje vodu koje i tako ima puno, puno više nego je trošimo. Treće, ako se i kad se izgradi Ombla onda će bit lakše pumpat vodu do Srđa budući će visinska razlika bit za 100 – 130 metara manja te će time biti manji troškovi dostave vode. Ali što se to tiče investitora na Srđu? Vodu će pumpat, isporučivat i naplaćivat Vodovod. Prema tome manji troškovi pumpanja vode idu u favor Vodovodu, a ne investitoru na Srđu!
I ni to nije sve! Protivnici gradnje Omble često spominju i njenu ''neisplativost'' bez da pojasne na što točno misle. Neki se usuđuju tvrditi da su nam povoljnije vjetro elektrane jer ''vjetar je mukte''. Očito ne znaju, zaboravljaju ili lažu, jer otkupna cijena vjetrovitog kWh je višestruko skuplja od kWh iz hidroelektrane. No vratimo se ''isplativosti''. Bilo bi lijepo da taj netko objasni što pod tim misli? Vjerojatno na onu nultu, da investicija u određenom roku, a ovdje se spominje, čini mi se 30 godina, iz svog prihoda u potpunosti pokrije sve troškove investicije i operativne troškove. Tako bi nakon 30 godina bili na nuli s toliko i toliko proizvedenih i prodanih kWh. Ne bi se htio svađat, možda zbilja u 30 godina centrala proizvedenom i prodanom strujom ne uspije pokrit ukupne troškove i kamate. Pa što ako i ne može? Najskuplji a time i najvrjedniji dio investicije jest injektirana podzemna brana i betonski tuneli. Koliko je vijek trajanja ili amortizacije tih građevina uz minimalno održavanje? 100, 200 ili 500 godina? U svakom slučaju toliko dugo da je u konačnici svejedno hoće li se probit investicija od 140 milijuna eura. Ako račun isplativosti rastegnemo na stvarno očekivani vijek trajanja objekta te ako u račun unesemo i vodoprivredne koristi od cijelog projekta jasno je da je projekt višestruko isplativ.
Proizvođači struje iz obnovljivih izvora struju prodaju distributeru po povlaštenim cijenama koje su višestruko veće od cijena na tržištu električne energije i time stvaraju značajne ekstra profite prodavajući nam naš vjetar i sunce za čiju obnovljivost nemaju ama baš nikakve zasluge. Istovremeno, električna energija iz centrala snage veće od 10 MW ne smatra se obnovljivim izvorom energije?!? Zašto? Zato jer to tako odgovara EU birokraciji što je posebna tema. Ukoliko bi se energija proizvedena u Ombli otkupljivala po povlaštenoj vjetrovitoj cijeni projekt bi se u potpunosti isplatio za 10 – 15 godina.
Nestabilnim obnovljivim izvorima energije ko što su sunce i vjetar potreban je kompenzacijski i stabilizirajući izvor energije koji će osigurati stabilnost sustava za bunaca, oblaka i/ili mraka. Najbolji stabilizirajući izvori električne energije su upravo hidro centrale zato jer mogu trenutno biti puštene u pogon i sinkronizirane na mrežu. Uz planirane vjetro i fotonaponske parkove upravo je hidrocentrala veličine Omble kompatibilan i poželjan izvor električne energije.
Kad sve stavimo na hrpu, desetke tisuća ispisanih stranica studija, projekata, revizija, tisuće utrošenih sati angažiranih stručnjaka i znanstvenika, ukupni troškovi pripremnih više desetljeća dugih radova iznose, kažu, oko 77 milijuna kuna ili oko 10 milijuna eura. I što sad? Sve ono što je već vrjednovano, stručno i znanstveno utvrđeno poštujući sve nacionalne propise, sad treba ponovit, ali po novim pravilima igre koja prihvaćamo pristupanjem Europskoj uniji. Koliko pratim medije, sve pada na ekologiji i bioraznolikosti te je potrebno ponoviti cijelu studiju sad po EU pravilima vezano na projekt Natura 2000?!? Dobro, učinimo i to, izgubimo 3 do 5 godina surađujući s Europskom birokracijom koja će presuditi je li projekt Ombla opasan za prirodne vrijednosti koje se nalaze na toj lokaciji.
A dok čekamo da nam Europa reče što smijemo, a što ne smijemo činit, dobro bi bilo da se okrenemo Ombli i vidimo kako je uistinu, a ne per la finta možemo i moramo zaštit? Vode Omble su puno više ugrožene aktualnim stanjem i događanjima nego što će ili što bi bile ugrožene izgradnjom hidrocentrale.
Kad se spominje Ombla onda se često nekritički tepa djevičanski čistoj izvorskoj vodi koju, gle vraga, ponekad ipak nije dobro piti pa u njoj ni zube prat. Amo redom, ovakve kraške vode pa i onda kad su potpuno čiste ili nezagađene, nijesu baš najzdravije. Zašto? Zbog velike količine otopljenog kamenca. Budući ne možemo s vodom pit i kalgonit, kamenac otopljen u vodi Omble i sličnim vodama predstavlja ozbiljnu opasnost za naš krvožilni sustav, bubrege itd.
To je kad bi voda iz Omble bila nezagađena. Nažalost, vode Omble su nečiste, a da ne znamo točno kad i koliko. Osim razdoblja zamućenosti vode kad nam odgovorni savjetuju da je ne koristimo, odnosno da je prokuhavamo i taložimo, vode Omble stalno sadrže manje ili veće količine škakljivih, nezdravih sastojaka koje vode pokupe na svom putu od kišnih oblaka do Komolca. Voda se kontrolira u nadležnim laboratorijima, no pitanje je, koliko su detaljne i koliko precizne, drugim riječima, koliko su skupe te analize. I gdje se objelodanjuju rezultati redovitih i posebno onih specijalnih analiza.
Neću ovdje špekulirat o mogućim nečistoćama u vodi Omble nego ću samo nabrojit činjenice koje upućuju na objektivne mogućnosti onečišćenja. Prije svega Grabovica čije procijedne vode završavaju u potpunosti u vodama ''predziđa'' Omble. Neću nabrajat što sve odlažemo (bacamo) na Grabovicu, dovoljno je reć da sve što je za bacit na području od Stona do Prevlake fine na Grabovici, i tako više od 30 godina. Dosadašnja sanacija Grabovice nije dala nikakve rezultate budući procijedne vode, vode koje se cijede iz ogromnih hrpa svekolikog smeća uz pomoć pumpe završe u jazu koji vodi izravno u Omblu. Više nije pitanje što je sve finulo u vodu, jer je sve finulo, nego je pitanje koncentracije onoga što je finulo u vodu. Koncentracija nečistoća ovisi o tome je li i kolika kiša pala u Hercegovini ili iznad ''predziđa'' Omble. Ako je pala velika kiša u Hercegovini onda će koncentracija nečistoća s Grabovice biti niža nego za niskog protoka. I tako nekoliko kombinacija.
Sljedeće područje potencijalnog onečišćenja je zaleđe Omble do Trebinja. Zbog gotovo nikakve industrije u Trebinju i betoniranog korita Trebišnjice za pretpostavit je da urbana onečišćenja Trebinja finu niz Trebišnjicu u Hutovo blato i dalje preko Svitave u Neretvu, a možda se nešto i procijedi u Bistrinu.
Prije nego je izgrađena brana Grančarevo i formirano akumulacijsko Bilećko jezero izdašnost Omble u ljetnim mjesecima je bila oko 2 kubika u sekundi. Nakon što je napunjeno Bilećko jezero izdašnost Omble je u ljetnim mjesecima porasla na preko 4 kubika u sekundi što upućuje na jednostavan zaključak da kroz nekakav jaz iz Bilećkog jezera bježi oko 2 kubika voda u sekundi pa se podvodnim labirintima slijeva u Omblu. Od viška glava ne boli ako je taj višak čist. Bileća je prije rata imala nekakvu tvornicu tapita čije su otpadne vode završavale u lokalnoj kanalizaciji pa su u to doba u vodi Omble otkriveni kemijski spojevi iz boja koje su korištene za pituravanje tapita. Sad srećom tvornica ne radi ali radi kanalizacija koja finiva u jezeru. Drugim riječima dio bilećkih govana fine i u Ombli. Koliko? Ne znam, trebalo bi izmjerit kad voda nije mutna.
U Bilećko jezero završavaju i vode takozvanih Gornjih horizonata. U Gackome postoji i radi termocentrala na lokalni nisko kvalitetni ugljen. Pepeo i šljaka iz kotlova se odlažu na otvorenom izloženo suncu i kiši. Procijedne vode završavaju u podzemlje. Što je u tim vodama osim H2O? Ne znam! Koliko tih voda stigne do Omble i kolika je koncentracija u vodi Omble od onega što je voda pokupila iz pepela i šljake? Nemam pojma! Možda bi trebalo provjerit da ne ugrozimo onih desetak životinjica što se kupaju u Ombli i da nam ne usahnu trstike oko izvora.
Ako bioraznolikost i Natura 2000 nije tek izlika za odlaganje početka radova na Ombli dok se ne steknu uvjeti za nekog privatnog investitora da stavi rubinet na našu gustijernu?
Post je objavljen 03.06.2013. u 10:35 sati.