„ Oni ljudi koji ne znaju za mudrost i vrlinu i koji imaju smisla samo za gozbe i slična zadovoljstva, silaze, čini se, dolje i odande se opet vraćaju prema sredini, i cijeli svoj život provode u lutanju između bola i bezbolnosti.
Oni nikad ne prekoračuju taj prag; nikad ne uzdižu svoje oči prema pravoj visini i ne penju se tamo, oni nikad nisu bili ispunjeni pravom stvarnošću i nikad nisu okusili pravu i čestitu nasladu, nego kao stoka gledaju prema dolje, uvijek sagnuti prema zemlji i okrenuti stolu, i tu, u žderanju i parenju, traže svoju hranu i uživanje.
Kako bi željeli imati više nego njihov susjed, oni udaraju i bodu jedni druge željeznim rogovima i kopitima, i tako, zato što ne uzimaju pravu hranu i ne popunjavaju u sebi onaj dio kojem je to stvarno potrebno, ubijaju jedan drugoga zbog nezasićenosti“.
A osim iznošenja dokaza o besmrtnosti i seljenju duše, Platon je u „Državi“, kao što je to opće poznato, tvrdio da najbolji upravljači državom mogu biti samo filozofi – najobrazovaniji, najmoralniji, najodgovorniji, čak najljepši, ljudi koji svoju osobnu izvrsnost stavljaju u službu općeg dobra.
Rekao je još nešto: „ Demokratska vlada nastaje kad siromasi pobijede, pa jedan dio protivnika pobiju, a drugi protjeraju, a sa ostalima ravnomjerno podijele vladu i građanska prava, i kad se vlasti u njoj najčešće biraju kockom“.
Također: „ Pretjerana sloboda ne prelazi ni u što drugo, nego u pretjerano ropstvo, i za pojedinca i za državu“.
O tome kako pretjerana sloboda nužno vodi u isto tako pretjeranu neslobodu pisala sam u više navrata, uvijek uzimajući kao primjer SAD čiji je jedan, od glavnih brojeva, broj 5, broj koji je „odgovoran“upravo za odnos prema slobodi i načinima njezine realizacije. Trenutno stanje u SAD-u, kao i trend koji nužno slijedi iz ovakvog poimanja slobode, odlični su primjeri.
Ono za čim, s tim u vezi, možemo žaliti je činjenica da oni koji su od osamostaljenja vodili Hrvatsku nisu bili u stanju prepoznati i ono što se u SAD događa, kao i činjenicu da je sve veća nesloboda u samim SAD-u po logici stvari, a zbog uloge SAD u svijetu, postala američki vodeći izvozni proizvod.
Umjesto pristupanja NATO-u i EU, umjesto oslanjanja na angloameričku politiku, jedino produktivno u smislu očuvanja izvornih hrvatskih interesa, bili su izolacija i veliki oprez prema onome i onima koji se puštaju u zemlju. Island je u tome krasan primjer – njima doduše pomaže njihov zemljopisni položaj, ali to nije ključni faktor.
No, naši političari djeluju na način da su američki i engleski nacionalni interesi postali i hrvatski nacionalni interesi – a mi smo im to dopustili.
Još je Platonu prije skoro 2500 tisuće godina bilo jasno da demokracija nužno vodi u tiraniju, jer se zastupnici naroda pretvaraju u tirane. U današnje vrijeme tirani su oni koji vladaju novcem i, što je još gore, novac smatraju najvišom vrijednošću prema kojoj treba težiti.
To se može spriječiti samo na jedan način – da narod izabere da vlast obnašaju ljudi osobina sličnih Platonovim filozofima, što znači da prestane na vlast birati pojedince slične sebi.
Je li tako nešto moguće? Jest. A je li tako nešto realno? Teško.
Oni na vlasti su poduzeli praktički sve da tamo i ostanu. Samo mijenjaju pozicije – jedanput vlast, drugi put oporba i tako u krug.
Izlaznost na izbore je porazno mala. Tko danas na izbore uopće i izlazi?
U prvom redu sami političari i oni interesno, na razne načine, povezani s njima.
Drugi po brojnosti su penzioneri, i to oni iznad 65, sudeći bar po onome što se može vidjeti na izvještajima s birališta.
Mogu li ove grupacije birati kvalitativno drugačije narodne predstavnike? Naravno da ne mogu. Zadnji put sam pisala o političkoj manipulaciji koja određuje rezultate izbora – tu su se naši političari pokazali jako dobrim učenicima vanjskih uzora.
Političari tzv. zapadne demokracije, pa onda i naši, raznim manipulacijama, uglavnom pod izlikom da se radi o civilizacijskim demokratskim dostignućima, praktički određuju rezultate izbora. Ide se do apsurda, pa se tako pravo glasa daje i osobama kojima je sudski oduzeta poslovna sposobnost, u pravilu intelektualnim invalidima koji se ne mogu samostalno brinuti o sebi. Mogu li takve osobe samostalno i kompetento odlučiti tko je najsposobniji da vodi poslove od najveće važnosti za jednu zajednicu? Naravno da ne mogu. Ali zato mogu biti izvrstan materijal za manipulaciju, i zato su im pravo biranja i dali.
Mala izlaznost na izbora je najveća uvreda koju birači mogu uputiti onima koji se smatraju najboljima da vode ovu zemlju. To je jasno, na primjer, i predsjedniku Sabora koji nije mogao sakriti osobnu nelagodu dok je ujutro preko medija molio građane da izađu na izbore.
Mogu li političari u Hrvatskoj uopće učiniti nešto kako bi promijenili odnos građana prema političarima i omogućili da nas vode zaista najsposobniji. Naravno da mogu, samo ne žele.
Jer da žele kompetentnu, sposobnu i odgovornu politiku za svoj narod, onda bi im interes naroda morao biti ispred njihovih vlastita. A nije. A da su samo malo pametniji znali bi da ni njima ne može, u konačnici, biti dobro ako dobro nije i narodu. Jer kad narod prestane izlaziti na izbore, počne izlaziti na ulice. Onda političarima ne preostaje ništa drugo, ako hoće, a hoće, ostati na vlasti da postanu tirani – kao što je to već i Platonu bilo jasno.
U ovakvoj situaciji u kakvoj se trenutno nalazi Hrvatska, u prvom redu gospodarsko-financijskom, treba šparati – ne samo na plaćama ionako potplaćenih zaposlenih. Situacija zahtijeva promjene Ustava, u prvom redu ukidanje institucije Predsjednika republike. Inicijativu za to bi, u prvom redu, trebala doći od aktualnog predjednika Josipovića, koji najbolje zna koliko Ured predsjednika košta državu, a koliku je korist, taj isti Ured, državi donio.
Dužnosti predsjednika države ovako male i objektivno beznačajne države ne mogu biti velike i značajne a da ih ne bi mogli podijeliti predsjednik vlade i Sabora. Ako SAD nema instituciju predsjednika države, ne treba ni nama.
Naravno, preduvjet za ukidanje institucije Predsjednika države je promjena izbornog zakonodavstva, u smislu da se zastupnici biraju ne samo po strankama nego imenom i prezimenom, tako da građani zaista dobiju priliku izabrati najsposobnije. Drugi preduvjet je preustroj lokalne samouprave, i u smislu smanjenja broja jedinica lokalne samouprave, i u smislu njihove nadležnosti. Sabor bi morao postati najznačajnije i najviše mjesto odlučivanja o državnim interesima.
To su osnove ako se zaista želi učiniti nešto kvalitetno drugačije.
Post je objavljen 02.06.2013. u 19:20 sati.