Kad sam vidjela da se po kioscima i Konzumima diljem Hrvatske (u izdanjima Knjige dostupne svima, po 29,90 kn) može naći upravo „Hotel Marigold“, skoro sam se upiškila od sreće.
Naime!
Iako se knjiga u izvorniku zove „These Foolish Things“, prema njoj je snimljen sjajan film za starce i o starcima, koji se zove „The Best Exotic Marigold Hotel“. U glavnim su ulogama, između ostalih, Judy Dench, Maggie Smith i Bill Nighy. Što se mene tiče, prvo je bio film, a tek onda knjiga. Iako nakon čitanja moram priznati da knjiga nimalo ne zaostaje za svojom ekranizacijom (ili obrnuto, ako baš inzistirate – ekranizacija nimalo ne zaostaje za književnim predloškom). Dakako, moram reći da za promjenu blagoslivljam prijevod naslova jer da je prijevod glasio „Ove blesave stvari“, mislim da je nikad ne bih spazila.
O čemu se radi? Znate kako se svijet kreće sve brže, kako nemamo vremena za naše najmilije, a kamoli one najmilije koji su u međuvremenu postali stari pa zbog svoje starosti i/ili bolesti zahtijevaju posebnu pažnju i vrijeme (za koje sam već spomenula da ga nemamo)? Nažalost, gerijatrijska skrb je sve skuplja i sve teže dostupna i u Velikoj Britaniji (socijalni moment romana, predstavlja doista sjajnu podlogu za zarolati priču). Stoga se jedan indijsko-britanski bračni par (on je liječnik), u suradnji s indijskim rođakom poduzetnikom, sjeti kako bi valjalo otvoriti dom za starije Britance u Indiji. Takav bi dom u svakom slučaju bio jeftiniji, djeca bi imala interes poslati svoje nemoćne starije roditelje tamo da ih se riješe, i sve je sjajno.
S druge strane, iz različitih razloga se stariji junaci ovog romana odlučuju na putovanje preko pola svijeta kako bi tamo dočekali smrt. U prvom redu, tu je Norman kojega su zbog suviška libida i manjka ikakvog suzdržavanja po pitanju tjelesnih funkcija u Indiju otpravila njegova djeca, uz lažno obećanje kako su Indijke lake žene (jer s Britankama u poznoj dobi više i nije imao previše sreće). Evelyn se pak odlučila na avanturu nakon muževe smrti i zbog činjenice da je njezin sin lošim ulaganjima potraćio cijelu njezinu mirovinu. Muriel je najveće iznenađenje – rasistica i štovateljica britanske kraljevske obitelji, koja u bolnici dva dana nije dobila odgovarajuću skrb samo zato što je odbila da je tamnoputo bolničko osoblje „dira svojim prljavim rukama“, ipak se odlučuje na put u Indiju, napučenu tamnoputim ljudima, iz samo njoj znanih razloga. Konačno, tu je i jedna vesela udovica koja, još uvijek se dobro držeći, traži sljedećeg supruga – po mogućnosti dobrostojećeg maharadžu, dok jedan avanturistički bračni par na ovo putovanje gleda kao na još jedno obogaćujuće životno iskustvo.
Ono što učimo iz ovog romana svodi se na sljedeće dvije spoznaje:
1.) za ljubav/promjenu životnog stila/nova iskustva nikad nije kasno – naši su junaci, unatoč tome što su očekivali da će se u Indiji samo odmarati i iščekivati daljnje starenje i smrt, ipak ponešto naučili: o Indiji, Indijcima, samima sebi i svom odnosu sa svojim obiteljima. Neki od njih su se uspjeli pomiriti s onime što ih je čitav životni vijek žuljalo.
2.) starci nisu za smeće – šarmantan je dio filma u kojemu Judy Dench mladim operatorima na telefonskoj podršci drži predavanje o tome kako se obratiti starijoj osobi preko telefona.
Kako i Hrvatska ima sve veći broj umirovljenika (a i Hrvati u sve većoj mjeri gube mogućnost brinuti za svoje starce), ovaj roman je relevantan i u našim okvirima, stoga ga toplo preporučujem za čitanje, a izvrstan film preporučujem za gledanje.
Post je objavljen 02.06.2013. u 13:18 sati.