Raymond Moody jr. : ' ŽIVOT PRIJE ŽIVOTA'
- Gubitak samopoštovanja suštinski je uzrok najneugodnijih i najčešćih mentalnih poremećaja – depresija
- Moramo steči osjećaj samopoštovanja da bismo bili sretni . . .
Gornje tvrdnje bez ikakovog analitičkog objašnjenja djeluju kao apstraktne nedorečenosti
…..što je s a m o p o š t o v a n j e,
… što je d e p r e s i j a,
. . . što je s r e ć a . . .?
Niti jedan od navedenih pojmova nije materijalan, pa očito se ne radi ni o čemu materijalnom, niti gubitku nečega konkretnoga, dobroga ili lošega, pa tako niti o propuštenom dobitku materijalnoga..
No čovjek je materijalno biće, te je poznato da geneza psihičkih stanja (depresije , sreće) vuče svoj korijen iz materijalne baze, jer svi ugođaji u čovjeku su direktna posljedica nekih čimbnika koje su registrirali senzori-čula- a ovi mogu biti samo materijalni, odražavali se oni korisno i ugodno ili štetno i neugodno za organizam.
Prema tomu pokušajmo analizirati tu genezu s materijalističkoga polazišta :
što bi bilo s a m o p o š t o v a n j e,
kako se stiče, odnosno kako se gubi.
Najprije utvrdimo da samopoštovanje nije stvar, niti dio tijela, niti organ, što bi se moglo izgubiti ili oboliti.
Samopoštovanje je psihičko stanje, koje se stiče izvjesnim misaonim radnjama, kojih rezultat je raspoloženje, te u tom raspoloženju može biti i samopoštovanje.
Misaone radnje mogu biti potaknute organskim (nagonskim) potrebama, a mogu biti produkt potpuno nerealnih, psihičkih (umnih) špekulacija. U jednom i u drugom slučaju te misaone radnje produciraju ž e l j e koje ću prema njihovom potsticajućem izvoru razlikovati kao :
…. r e a l n e
…. n e r e a l n e
Našim djelovanjem ili nedjelovanjem te želje budu zatim realizirane ili nerealizirane.. Sljetstveno željama i realizaciji nastaju kombinacije mogućeg djelovanja :
1. realne želje se pokušava ostvariti,
2 '' '' '' nepokušava ''
3 nerealne želje se pokušava ostvariti
4 '' '' '' nnepokušava ''
Čovjekovo pak djelovanje, njegova djelatna aktivnost i polučenje ili nepolučenje rezultata, stvara u psihi raspoliženja koja su upravno proporcionalna s željom i djelovanjem i to:
ad 1 pokušaj realizacije realne želje može biti
: a/ uspješan , što izaziva zadovoljstvo,
b/ neuspješan , što izaziva nezadovoljstvo, srdžbu, ponavljanje pokušaja, a neuspješno ponavljanje inicira rezignaciju i odustajanje.
ad 2 nepokušavanje realizacije realne želje može izazvati žaljenje zbog propuštene prilike i špekulacije o promašenosti sebe kao prirodnoga aktiviste.
ad 3 pokušaj realizacije nerealne želje rijetko je uspješan, te uspjeh izaziva radost, a najčešće je neuspješan što izaziva tugu, rezignaciju, umišljeno malodušje, osječaj manjevrijednosti . .
ad 4 nepokušavanje realizacije nerealne želje rađa sve moguće psihičke špekulacije, te izaziva umišljanje najvišeg stupna malodušnosti prožete sa povremenim tlapnjama o nestvarnim ( k a d b i …) mogućnostima, o besmislenosti pokušaja, pa u konačnici i životnoga besmisla . . .
Poznato je (složni su i filozofi i sociolozi) da djelatna aktivnost daje čovjeku osjeććaj zadovoljstva, a zbog općeg uvažavanja i društvenoga poštovanja osjećaj p o n o s a što s uspješnošću realizacije zamišljenoga djela uz dolični razvoj samosvijesti jest uvjet s a m o 'p o š t o v a n j a .
Kao što vidimo do osjećaja samopoštovanja je put i složen i jednostavan - treba samo voljna d j e l a t n o s t i u s p j e š n o s t …
Pa od svih naprijed pobrojenih inačica mogućnosti, da vidimo, koje su u smislu samopoštovanja produktivne , a koje su kontraprodeuktivne :
a/ produktivne su : 1 uspješna realizacija realnih želja,
2 '' '' nerealnih ''
b/ Kontraproduktivne su 1 nepokušavanje realizacije realnih želja
2 nepokušavanje realizacije nerealnih želja,
3 neuspješan pokušaj realizacije realnih želja
4 neuspješan pokušj realizacije nerealnih želja.
Vidimo da su u smislu samopoštovanja kontraproduktivne inačice naših djelatnosti, odnosno nedjelatnosti, one koje se temelje na špekulacijama s nerealnim željama, te one po našoj n e a k t i v n o s t i u slučaju realnih želja. U svim slučajevima ili je sama želja nerealna fikcija ili pak je realizacija realne želje zakočena nekakovom našom frustracijom, koja uvjetuje neuspješnost…
Karakteristično je da u svim slučajevima odnos prema željama i realizaciji je u n a m a samima ( kako formiranje želje, tako i realizacije). Naša okolina nije naročito značajan čimbenik. Vanjske materijalne datosti također nisu presudne, jer se sve odigrava u nama gdje se formira i raspoloženje.
Toliklo o samopoštovanju. No iz izloženoga je očito da samopoštovanje nije nešto što čovjek 'apriorno' ima pa može izgubiti. Naprotiv samopoštovanje se s t v a r a u našoj s v i j e s t i, a stvara ga u s p j e š n o s t u v j e t o v a n a n a š o m a k t i v n o s t i
D E P R E S I J A nije apriorna pojava, ni autonomna, samostalna bolest. Ona je psihičko stanje, s e k u n d a r n o razvijeno tek po psihičkim špekulacijama na temelju prvotnih kontraproduktivnih aktivnosti za mogućnost razvitka samopoštovanja ( naravno da za depresivna stanja nije uvijek uzrok 'gubitak ili nedostatak samopoštovanja. Ima mnoštvo drugih uzročnika /bolesti, starenje/ i mnogo čega što nas naizgled neotklonjivo pritišče, no ovdje ih ne razmatram .
S R E Ć A je osjećaj zadovoljstva u ili nakon uspješnoga pothvata, odnosno uspješne čovjekove psihofizičke aktivnosti.. To slijedi iz prednje analize mogućnosti samopoštovanja, te su za inicijativu sreće važne one 'produktivne…
Na bazi iznesenoga čini se da Moody-eve tvrdnje su nedorečenosti. Pretpostavljeni gubitak kao samostalni fenomen, kao da se radi o nečemu konkretnomu, jednom dobivenomu što se može izgubiti, a ne spominje, te niti ne ukazuje na p e r m a n e n t n i p r o c e s s t v a r a n j a raspoloženja u kojemu će samopoštovanje zauzimati dolično mjesto..
Raspoloženje je u čovjeka uzrokovano njegovom djelatnosti sve uvjek i z n o v a , a jedno raspoloženje i njegov samopoštovanjski dio je ostvarenjem željenoga iscrpljen i potrošen, te za drugi slučaj nije izgubljen, nego se realizacijom drugoga slučaja tek mora ostvariti, da bi nakon završetka i 'arhiviranja' žečlje, čovjekovo zadovoljstvo proizvelo samopoštovanje ili obratno kontraproduktivne mogućnosti proizvele nezadovoljstvo samim soboim i depresiju . .
Kao što je rađanje želja, tako je i proces realizacije (naše aktivnosti ili neaktivnosti) kontinuiran i ne prekida se nikada. Sljetstveno tomu ne može se niti u prošlosti ostvareno samopoštovanje upotrijebiti ni u sadašnjosti, a niti u budućnosti, već se mora razvijati uvijek iznova, tijekom života, aktivnošću u svim nailazećim životnim manifestacijama
Pretežni dio čovjekovih stremljenja i aktivnosti je usmjereno k cilju održanja života. Od najranijega prinošenja i prihvaćanja ustima pa svi sljedeći napori, poduke, školovanja,karijera,,higijena, zdravlje, sklonište, obitavalište, sva materijalna dobra i svojina sve je usmjereno, odnosno ima svrhu održavanja života.. Tek najmanji preostali dio našega djelovanja daje nematerijalnu svrhu i smisao svih napora, odnosno smisao održavanja života,što se manifestira zadovoljstvom., a u konačnici osjećajem sreće u predavanju 'štafetne' životne palice i produženjem vrste….
Da bi čovjek bilokako djelovao (osim refleksnih nekontroliranih pokreta i radnji), a on je i društveno biće, uplele su se u njegovo djelovanje razne 'društvene konvencije' i tu mogu nastati p r o b l e m i, nelagode, frustracije , neuroze i psihoze.
S v e čovjekove a k t i v n o s t i omogućuju r a d o s t ž i v l j e n j a uz samopoštovanje zbog čovjekovog aktivnoga 'koračanja dolinom suza', a frustracije naprotiv kočenjem prirodnih aktivnosti dovode do psihopatskih (psihofizičkih patologija) pojava s umišljajem besmislenosti življenja, što je poznata posljedica depresivnoga stanja.
--U AKTIVNOSTI JEST RADOST ŽIVLJENJA, SA SAMOPOŠTOVANJEM
Neaktivnost rađa depresiju i osjećaj besmislenosti
Domoljubac - Zvonimir Tomac - iz zbirke : OSUŠENI GROZDOVI
Post je objavljen 01.06.2013. u 15:23 sati.