Znaš ono mjesto na kojem je sve u redu, bez obzira na sve? Na kojem se jednostavno opustiš i umiriš, sav nemiran kakav već jesi? Nisam to možda željela...možda baš i jesam, ali odavno je to mjesto u tvom naručju.
I ovakvih dana, kad se vozimo drugom stranom rijeke, sa pahuljastim oblacima iznad nas...i istražujemo napuštene zgrade i čuvaš me...ne bih to dala ni za što na svijetu...koliko god rijetko bilo u zadnje vrijeme.
I stoput poželim otići. Jer ovo je malo. Malo viđanja...malo me puštaš u svoj svijet...iako si ti u moj pušten sasvim. Malo toga zajedničkog. Malo...
Pa opet...koga zovem kad je najteže? I kad je najljepše? Tko je uvijek tu ako zatreba? Držiš me da ne padnem. A to...je puno. I...one dvije koje si ne govorimo.
Post je objavljen 29.05.2013. u 23:25 sati.