Pregled posta

Jer i ovo treba (znati) čuti 3.

Tekst Mate Kapovića prenosim u cijelosti, kao razmišljanje koje u je ovom trenutku itekako potrebno čuti...

sa portala Index.hr, datum 29.05.2013.

Danas pederi i lezbe, a sutra možda ateisti, "alternativci", "urbani Jugoslaveni" ili tko zna tko drugi

Piše: Mate Kapović

U ZADNJIH smo pola godine svjedoci događanja u Hrvatskoj koja su već nazvana konzervativnom (kontra)revolucijom. Počelo je sa zdravstvenim odgojem, nastavilo se ćirilicom u Vukovaru, da bismo naposljetku došli do referenduma "u ime obitelji".

U sva tri slučaja, riječ je o sitnicama koje su napuhane preko svake mjere. Tako su dva sata godišnje o spolnom odgoju postala nacionalni problem, službeni natpisi na dva pisma u Vukovaru (koji već ionako odavno postoje u susjednim mjestima) su se razvili u prvorazredno političko pitanje, a referendum "u ime obitelji" je u državi u kojoj je svaki drugi mladi čovjek nezaposlen u prvi plan gurnuo pitanje homoseksualnih brakova. I to unatoč tome što se u javnosti do tog skupljanja potpisa o tome nije ama baš uopće razgovaralo i premda dotične brakove ni LGBT-aktivisti dotad nisu nimalo agresivno zagovarali.

I doista  kako objasniti da u državi, gdje je preko 20% nezaposlenih, gdje i mnogi zaposleni ne dobivaju plaću ili žive od crkavice, i gdje je kopanje po kontejnerima zadnjih godina postalo sve učestalije, odjednom najbitnije pitanje postalo hoće li se pederi i lezbijke vjenčavati? Je li ljudima usred grozne ekonomske situacije, kojoj se ne nazire kraja, stvarno bitnije pitanje homoseksualnih brakova i spominjanje kondoma u školskoj nastavi?

Konzervativne i homofobne akcije itekako su povezane s krizom

Sasvim je sigurno da se u Hrvatskoj snaga konzervativne ideologije nikako ne može zanemariti. Nedvojbeno je da je prisutna i homofobija – dovoljno se sjetiti prvoga splitskoga Pridea 2011. ili nasilja koje ljudi još uvijek nerijetko trpe zbog svoje spolne orijentacije. Isto tako, jasan je i natražnjački srednjovjekovni svjetonazor ekstremnih desničarskih aktivista koji vješto rukovode svim ovim događanjima.

Unatoč tome, potpuno je pogrešno smatrati da sve to nema veze s ekonomskom (a onda i političkom) krizom. Sve su te konzervativne i homofobne akcije itekako povezane s krizom. Naime, i iz povijesti i iz sadašnjosti su nam dobro poznati primjeri kada u ekonomskoj krizi bujaju upravo ekstremno desni pokreti koji, umjesto da se bave pravim uzrokom krize (tj. ekonomskim sistemom koji je do ovakve situacije doveo), traže dežurne krivce u manjinama koji s tom krizom apsolutno nikakve veze nemaju. I pritom, dakako, samo doprinose očuvanju statusa quo.

Prvi primjer koji se nameće je, svakako, nacizam, koji je u 1930-ima u Njemačkoj na vlast došao upravo na krilima strahovite ekonomske krize. Tada su krivci bili ponajprije Židovi, ali također i Romi, svi drugi nearijevski narodi (kao Slaveni), a i homoseksualci, kao i danas. Jedan od očitih suvremenih primjera je jačanja otvoreno neonacističke Zlatne Zore u Grčkoj, koja je pak dežurnog krivca našla u imigrantima.

Dakle, homoseksualci – bili to vi sami, vaša djeca, prijatelji, susjedi, kolege ili sugrađani – su danas u Hrvatskoj isto ono što su u drugim vremenima, okolnostima ili prostorima bili Židovi (ni njih nisu odmah počeli trpati u koncentracijske logore i ubijati), Romi (npr. danas u Mađarskoj), Slaveni, imigranti... Danas pederi i lezbe, a sutra možda ateisti, "alternativci", "urbani Jugoslaveni" ili tko zna tko drugi...

Naravno, ekonomska i politička kriza ne može biti apsolutna izlika niti opravdava osobne postupke pojedinaca, koji za svoje stavove moraju i sami odgovarati. No to je ipak ključan faktor koji valja uzeti u obzir. Neće biti slučajno da su homoseksualci baš sad postali "problem" ili da Hrvatima danas u Vukovaru, 18 godina nakon kraja rata, toliko smeta ćirilica, dok su, recimo, 1963. s osmijehom dočekivali njemačke turiste.

Društvo se raspada

Ključna je razlika u tome što je to tada i kod nas, ali i drugdje u Europi i svijetu, bilo razdoblje ubrzanog privrednog rasta, kada se situacija gospodarski svake godine poboljšavala i kada budućnost, bar ona ekonomska, nije izgledala toliko crna, unatoč svim manama tadašnjih društava.

Danas je situacija drugačija. Društvo se naočigled, ne samo u Hrvatskoj, raspada. Besperspektivnost i očaj samo jačaju, a povjerenje u trenutni politički sustav je sve manje. To se očituje i u brakovima, za koje rečeni pokreti navodno brinu. Je li čudno da se brakovi raspadaju i ne funkcioniraju kako bi trebali u situaciji u kojoj su toliki ljudi nezaposleni ili, ako uopće imaju posao, rade po čitave dane i nemaju dovoljno vremena za supružnike i djecu?

U takvoj situaciji onda nije teško ponuditi dežurnog krivca (koji s tom situacijom nikakve veze nema) – homoseksualca, Srbina, imigranta, Židova, Roma... I upravo je to strategija desnice. Nju ekonomski problemi i teškoće običnih ljudi ni najmanje ne zanimaju niti u vezi s tim može pružiti ikakav suvisao odgovor. Ona traži lažnog krivca koji će stradati da bi sve ostalo isto.

Neki će reći – "da, klerofašisti su bacili mamac, ali zašto se ljudi na to pecaju? Ipak su oni sami odabrali što će potpisati." Taj prigovor svakako jednim dijelom stoji, no on navodi na zabludu jednako kao i argument "pa ipak smo mi izabrali HDZ/SDP, mi smo sami krivi".

Kao što se na izborima ne bira u vakuumu između apsolutno svih ponuđenih opcija koje se onda neutralno važe i prosuđuje, nego tu odlučnu ulogu igra novac i tko može platiti silnu promidžbu (reklame, džambo-plakate, turneje po državi, nastupe u medijima itd.), slično je i s ovim homofobnim referendumom.

Nije baš da se narodu ponudio izbor "hoćemo li se baviti homoseksualnim brakovima ili ekonomskom situacijom?" pa da je onda glupi narod odabrao ovo prvo. Ne, nikakvog tu biranja nije bilo – ponudilo se što se ponudilo, a u ovakvoj situaciji velik broj ljudi očito nije teško zavesti lažnim krivcima.

Crkva ima i novac i organizaciju da stane iza takve velike inicijative

Osim toga, treba biti i svjestan toga da dotični nazadnjački pokret nije nikakva "neovisna građanska inicijativa". Potpisivanje se za referendum promoviralo u crkvama, potpisivalo se pred crkvama, crkvenjaci su u koordinaciji sudjelovali, a, budimo realni – crkva je to, naposljetku, i financirala. Netko je one silne dvije tisuće štandova, plakate, majice i sve ostalo morao i platiti.

Crkva, jednostavno, ima resurse kojom ovakve inicijative može financirati. A ima ih jer smo joj ih mi svi dali – zato što joj vraćamo u procesu denacionalizacije njezin feudalni imetak (sva sreća što Franjo Tahi nema nasljednika jer bismo i njemu dvorce vraćali), jer je kroz Vatikanske ugovore na mnoštvo načina financiramo i jer je, u konačnici, oslobađamo i poreza.

Na prigovor "a zašto netko drugi nije napravio neku drugačiju, smisleniju, socijalnu inicijativu?" je lako odgovoriti. Za ovakve inicijative su potrebni novci i organizacija. To je ono što crkva ima. S druge strane, nekakve progresivne lijeve inicijative na institucionaliziranoj razini, koja bi se bavila pravim problemima ovoga društva, nema, a i da ima, za financiranje takvih kampanja teško da bi se javila koja od današnjih struktura moći, kojima ova situacija odgovara.

Na kraju treba upozoriti i na jedan nusprodukt ove homofobne inicijative. Ona je, naime, uspjela progresivnom dijelu zemlje u velikoj mjeri zgaditi referendum kao jedan od alata direktne demokracije. Dosad je neposrednu demokraciju zagovarala uglavnom nestranačka ljevica (naravno, ne i kvaziljevica SDP-ovskog tipa), da bi je sada, u prividno potpunom preokretu, za sebe prisvojila ekstremna desnica.

Takvo je zaključivanje potpuno pogrešno. Nema nikakve sumnje da društveno progresivni pokreti mogu biti zaista progresivni samo ako su prodemokratski i neelitistički. Strah od demokracije i borba za socijalnu pravdu i egalitarnost nikako ne mogu ići ruku pod ruku.

Međutim, ovo što se dogodilo nikako nije argument protiv direktne demokracije. Jednostavno rečeno – dirdem ne znači da se može odlučivati doslovno o svemu.

O osnovnim ljudskim pravima se ne može odlučivati na referendumima.

Kao što ne možemo imati referendum o tome jesmo li za to da se Zoran Milanović pogubi, da se ateistima zabrani usvajanje djece ili plavušama putovanje u inozemstvo, isto tako ni referendum koji bi mogao dovesti do dodatne diskriminacije određene manjine ne može biti prihvatljiv. U idealnom sustavu bi ustavni sud skupljanje potpisa za ovakvu inicijativu morao u startu poništiti kao neustavno.

Treba također reći i da ovakav zahtjev nema nikakve izravne veze s direktnom demokracijom kao takvom. Posve je lako zamislivo da bi takvu izmjenu ustava ili nešto tome slično, ako bi to nekome (npr. HDZ-u) politički odgovaralo i ako bi bili u takvoj poziciji, mogla predložiti i tijela predstavničke demokracije (kao vlada i sabor). Diskriminatorni zahtjevi su neprihvatljivi bili oni inicirani kroz institute neposredne ili predstavničke demokracije.

Kada se realno procjenjuje stvarno značenje događaja u zadnjih pola godine, sve napomenute elemente valja imati na umu. Bez realne analize neće biti moguće ni osmišljavanje zadovoljavajućeg odgovora na negativne društvene tendencije o kojima smo ovdje govorili.


Post je objavljen 29.05.2013. u 19:15 sati.