Ne mora postojati poseban razlog...
Jednostavno ti, dok prostireš veš i misliš hoće li opet kiša i je li pametno to činiti u voćnjaku o štrik rastegnut među šljivama, dođe odnekud pjesma. Kad čuješ sebe da pjevušiš, i to na francuskom kojeg ne znaš, prvo te usreći što si se uopće sjetio „zaboravljenog", a onda se raznježiš što si se uhvatio, zatekao da pjevaš, kad za pjesmu baš razloga i nemaš. Još usput pomisliš da si ipak trebala rastegnuti stalak na verandi, ali te kiša već prestala dirati. Pokupiš preostale štipaljke i korpu, još pjevušiš istu pjesmu, napuštaš voće i refren na francuskom, dolaziš do ruža, zastaneš kod žutih jer najjače mirišu, zaključiš da im kiša čini dobro, i odložiš korpu. Do dolaska u kuću i radnog stola, jedva primijetiš da si u nastavku pjevanja promijenio jezik, ali poželiš da taj iznenadni susret... i dodir pjesme, zabilježiš.