Volim pisati o svemu i svačemu pa tako ću i o komunikaciji.
Pogled u povijest govori kako smo sve komunicirali : kamen, pijesak, pećine, pero, ugljen, koža, papirus...
Danas svakako...brzo komuniciramo i opet nemamo dovoljno vremena jedni za druge,a bit je u ostavljanju vremena za druge, paradoks kojeg smo svjesni u nekim trenucima kajanja.
Različite društvene stranice navode me kako bih trebala među njima imati prijatelje....ali često su mi bliži ljudi kraj mene nego oni na tim stranicama. Je li riječ prijatelj toliko bagatelizirana tj. obezvrijeđena da je stavljena na 1000 + ili - ljudi?
Onda se pitam o postojanosti tih stranica.
Jesu li ljudi postali previše zatvoreni i teže savršenstvu, toliko da se ne mogu podružiti sa drugim ljudima oči u oči?
Srame li se?
I zapravo tko najviše koristi ima od tih stranica?
Koliko često koriste te stranice?
I meni samoj bila je čar pronaći ljude koji su sa mnom išli u školu ili faks, a sada su negdje daleko. No, ponekad uspije to dopisivanje, a ponekad baš i ne, jer mnogo je vremena prošlo da bi bili oni isti, ali ako uspije onda je to prijateljstvo i bez fb-a.
A može se nešto i naučiti...o svačemu...biti dio grupa koje nude sve i svašta..
Ono što je meni bilo super za grupu je dogovor brzi preko poruka za 0 kn i to je to. Dobro, prije smo izmjenjivali e-mail, sad fb status. Neke je stvari brže poslati e -mailom.
Tko je stvorio te mreže i zašto?
U čemu je kvaka?
Zašto ja sudjelujem ili ne sudjelujem?
Kako moje prijavljivanje ili neprijavljivanje na mreže utječe na moj život?
Ne znam, otvorila sam svoj profil na linkendin stranicama, ali nisam ga još proučila...pa sam neke stvari slučajno poslala (ahahah), slučajno isključila(ahahaha)...i tako...Treba vremena za proučiti, a to je kažu ozbiljna mreža za poslove...
No, unatoč svemu osim razgovora uživo najdraže mi je napisati pismo, i dobiti ga.
Ode kod Andrić na more ;)
Post je objavljen 28.05.2013. u 17:41 sati.