Živjeti iza smrti težnja je mnogih. Na primjer, zato imaju djecu, i njihova djeca imaju djecu, pa traju kroz obiteljske crte lica i karaktera. Neki zato ostavljaju pisane i oslikane tragove. Neki druge ubijaju u pojam nadajuć se da ce se tuđi prisvojeni životi nadoštukati na njihove, treći ubijaju za stvarno zato da četvrti ne ostave traga. Ima raznovrsnih pokušaja beskonačnog trajanja.
Jednom kad umreš, a tvoje ime nastavi svoj povijesni put - ostanes li spojen nekako s njim, imenom, štuca li ti se u nekom sljedećem životu, zovu li te da se redovito javljaš na neki nebeski šalter na koji stižu prekjucerašnje dnevne novine, radi li itko gore info update ili press-cliping nastavno na prošle živote?
Da li je Galileo ikada saznao da je zavrsio lansiran u heliocentrični svemir, ili mu to tada više nije bilo vazno?
Kako izgledaju bitke koje su nas koštale glave, gledano bez očiju?
Mozda neki svemirski ostatak nas zaključi da je bitka bila uzaludna, da trebao više mirisati cvijeće i baviti se kalkulacijom oblaka na nebu, a manje talasati.
Tako nevina radnja, to talasanje, a tako letalna.
Post je objavljen 24.05.2013. u 12:44 sati.