Nismo otišli na Velebit. Osnova dobrog odnosa s planinom je - ne izazivaj ju ako su vremenski uvjeti loši ili nemaš adekvatnu opremu za postojeće vremenske uvjete ( jer zna se da zapravo ne postoji loše vrijeme, samo neadekvatna odjeća i obuća;).
.............................................................
Kad sam prvi put kao petnaestogodišnjakinja došla na Velebit, tadašnji domar planinarskog doma Begovača, rekao mi je da sam "gradsko dijete". Za mene je to bila uvreda nad uvredama! Ja! Gradsko dijete?!
Formalno gledano bio je u pravu. Rođena sam u gradu, živim u gradu. Ali materijanopravno gledano, bila sam i jesam svašta, samo ne gradsko dijete.
Zar dijete koje s pet godina donese u kuću sljepića i budi tatu što spava na kauču, držeći mu guštera tik do nosa :" Gle tata, gle tata što sam našla!", ima predispozicije biti gradsko dijete? Baci ga među vukove i postati će Mowgli.
Međutim, svoje vukove sam morala pronaći sama, jer "gradsko dijete" nije bila uvreda, to je bila normala u koju me se pokušalo ugurati, kategorizirati, katalogizirati.
Pa tako je moj tata zamislio da bi njegova pametna djevojčica trebala raditi na tome da jednog dana otvori javnobilježnički ured. Bio je spreman prodati vikendicu na moru da bi mi to omogućio, i još uvijek je spreman. Trebala bih puno raditi, puno zarađivati, imati puno veza i poznanstava, biti Netko!
Recimo da sam probala. Prije nešto manje od godinu dana sam počela raditi u jednom odvjetničkom uredu. Veliki ured, s preko 20 zaposlenih, sav blještav, u staklu i kromu.
Evo što sam napisala u svoj dnevnik dana 29.6.2012.g.
" Pobjegla sam glavom bez obzira.
Pobjegla sam glavom bez obzira iz odvjetničkog ureda, iz sobe bez prozora, iz crne rupe koja me počela usisavati.
Da, pobjegla sam.
Uplašene pred crnilom što se prostiralo preda mnom.
Pobjegla, poput životinje uhvaćene u klopku koja si je radije odgrizla šapu zahvaćenu metalnim zubima, nego ostala da dočeka kobni kraj. Nisam bila racionalna, niti sam odluku donijela hladne glave. Tri dana su takvo što premalo. Nisam ponosna na sebe zbog toga. Ali crni pipci, niti i vitice, počele su mi se plesti oko zglobova, i u meni se egzistencijalni nagon za preživljavanjem digao na noge i odnio me van.
Van na sunce, u zelenilo, u ljubav.
Je li to bila dobra odluka? Jest.
Je li donesena naglo? Jest.
Je li to bila Božja volja? Ne znam. Nadam se, i suze u oku me peku od bolnosti te nade.
Sada je to prošlost, a ona se ne mijenja. Sadašnjost me miluje, a budućnost? Neizbježno me čeka iza ugla."
Danas sam ponosna na sebe. Bila je to druga najpametnija odluka u mom životu, jedna od onih što unapređuje dobru karmu. ;)
Post je objavljen 23.05.2013. u 13:56 sati.