1. Ručak u dvoje, druga supruga (87) i moja (ne)znatnost (93). Fali tašćica (107).
Ručak je prvi zajednički obrok kojem u danu nazoči moja tašćica. Doručak konzumira u krevetu. Danas je nakon sedam godina nema za ručkom.
- Mama ti jako zamjera da joj nisi čestitao!
- Ča?
- Lijepo, lijepo, zaboravio si.
- Ča nema rodjendan u angoštu?
- Stvarno te može biti sram.
- Ča ima imendan?
- Majčin dan, štupido. Odnijela sam joj doručak u krevet, odmah sam joj jutros čestitala. A ti…
- To je u redu, tebi je mater. Meni ni nic.
Majčin dan. Kako sam mogao zaboraviti kada nisam ni znao da postoji?
Ča je sada to. Sedam godina živimo u ''svetom'' trojstvu, nikada se u našoj fameji nije slavio nikakav Majčin dan. Nisam ni znao da postoji taj praznik/blagdan.
Nazvao sam pretela DM, osobnog savjetnika za odnose sa vjerskim zajednicama, da pogleda u katolički kalendar. U petak je bila Gospa Trsatska, kaže, sutra je Gospa Fatimska, danas se časti sveti Leopold Mandić.
Skrećem s teme; zar postoje dvije gospe, jedna stanuje u Trsatu, druga u Fatimi, pitam. Ma ne, odgovora poseban savjetnik. Na Trsatu se obilježava transfer Gospine kućice iz Nazareta, preko Trsata u Loreto. Taj poseban zadatak izvršilo je anđeosko transportno poduzeće. U Fatimi se slavi Gospino ukazanje iznad hrasta crnike pastirima Franciscu, Luciji i Jacinti. Francisco ju je vidio, Jacinta čula, Lucia je sa njom i ćakulala.
Iscrpio sam sve informacije koje sam mogao doznati od posebnog savjetnika za vjerska pitanja. Za svjetovnu problematiku moram se obratiti drugarici Kasji, savjetnici za feminističko-ženska pitanja. Prekinuo sam njenu redovitu posjetu mlađem ljubavniku. Objasnit će mi. Majčin dan slavi se druge nedjelje u maju. U Americi se slavi od 1914.
Majčin dan je mlađi od najdraže tašćice. U Jugi se taj reakcionarni izum nije slavio; s pravom, dodaje Kasja,
Slavio ne slavio. Tašćica je u sto i sedmoj odlučila prvi put u životu slaviti Majčin dan. Želim li održati miroljubivu koegzistenciju, moram se prilagoditi. Bocu gina i tonika, proizvod koji tašćica konzumira poslije večere, uskratit ću sebi, pokloniti njoj, nek se nađe pri ruci kraljici majci.
2. Kraljica majka, titula je kojom povremeno častim moju drugu tašćica Betinu, jednu od najstarijih pučanki našega grada. Kao takvu predmet znanstvenih istraživanja moje kunjade Petrice Turini (99). Petrica planira reaktivirati samostan u Svetom Ploru, u njega smjestiti svoj Institut za duhovno zdravlje koji će primati pripadnike ČETVRTE životne dobi tj. članove grupe 90 PLUS. Naime, pred por let je naš kroj službeno proglašen za blu rajon.
U tom samostanu umrla je moja mat Albina, pokojnica već preko četrdeset let. Rođena u plemenitoj, uglednoj i imućnoj obitelji Staroga grada, podrijetlom iz Orehići. Mještani Orehića dandanas tvrde da su selo; mještani susjednog Svetoga Flora tvrde da se samo njihov zaseok.
Oženila se za moga oca školovanoga, uglednoga i imućnoga Andreu. Ćaća umire mlad. Izrodili petero djece kao i svi pravi Vlačići. Fala Bogu, i mene.
Biti ću potpuno otvoren. Članovi naše fameji govore da je bila napredna. Jedna od prvih Labinjanki kojoj je dijagnosticirana šizofrenija. Fameja je imala šoldi za liječenje. Govore da je bila pacijentica i poznatega psihijatra iz Beča. Ćaknuta, govore i danas. Tvrdila je da ima viđenja, da joj se Gospa ukazuje, da ćakulaju.
Nije se osvrtala. Bliska crkvi, pomaže potrebitima. Nakon rata se zaređuje, živi u samostanu.
Od nje sam naučio moliti krunicu. Zaboravio.
Gospe moja.
3. Dok je studirao u Rimu, a spavao u Zavodu Svetega Jeronima, došla je Đaniju Prvom, jedna misao, nadahnuće zapravo: Moja mat ima sedamdeset i pet let. Lepo bi bilo kada bi prišla va Romo.
Papi Đaniju Dvajstitreten napisao je pismo od dvije rečenice:
''Šanto padre, moja majka od 75 godina dolazi u Vječni grad pohoditi mene, svoga sina, petnaesto i najmlađe svoje dijete. Bila bi najsretnija kada bi smjela poljubiti ruku Sua Santita.''
''Landsmane, Papa ima važnijega posla nego primati bake iz Kroacije'', komentirao je rektor zavoda monsinjor Kokša.
Ipak, ispod njegovih dviju historijskih rečenica napisao je ''Preporučam'', udario pečat Zavoda i potpisao.
Đani Prvi je lično i personalno odnio pismo na Portone del bronzo, na papina vrata.
Prolazili su dani i mjeseci. Rektor ima pravo. Od svih crkvenjaka, eksperata, biškupa, članova koncilskih komišijona, stori i dobri papa Đani baš čeka jenega harvotskega đaka i njegovo storo mater. Još su samo oni trebali smetat, kucat na vrota rimskega biškupa.
Jednoga dana na vrata zavoda pokucao je lični I personalni papin kurir, sa leteron:
‘’Sveti otac Đani XXIII. primit će na 30 pomajića 1962. Đanija i njegovu mater Barbaru…’’
Došao je 30 pomajića. Đani Prvi otišao je po majku u pansion, njoj oči kao šake:
- Mama, ča van je?
- Ča pitaš ča je. Celo noć neson oka zaprla. Pa, gren videt papo.
Ceremonijar Apostolske palače uputio ih je u pravila igre; kleknuti ćete pred Šanto padra, dobiti blagoslov i zajno se udaljiti. Nema ćakula.
Dobro, primljeno na znanje.
Otvorila su se vrata, ulazi mali, debeli i dobri papa Đani Dvajstitreti. Njegova Svetost prva krši regule ponašanja u društvu Njegove Svetosti; umjesto da sjedne na svoje prijestolje, ide ravno k Đaniju Prvom i mami Barbari. U hodu govori teti Barbari:
- Podsjećate me na moju majku. Kada vidim Vas kao da vidim moju mater Marianu.
- Grazie-odgovara Đani Prvi i simultano prevodi majci.
- Fala, fala-brzo će teta Barbara.
- Svetosti, ovo je moja majka Barbara. Ja sam njeno petnaesto i najmlađe dijete.
Papa daje ruku teti Barbari.
- Velikodušnost, šinjora, velikodušnost.
Papina neposrednost uzrokovala je trenutnu amneziju, Đani Prvi je zaboravio na protokol, nije kleknuo, nije poljubio ribarov prsten. Papa je kriv, njegova jednostavna pitanja i mudri odgovori.
Papa daje ruku Đaniju.
- Odakle ste?
- Iz Hrvatske.
- Bio sam u Zagrebu, Đakovu…
Papa je već krenuo dalje, kada se obazre, pogleda staru majku i mladog sina:
- Molit ću za vas. Pregherň per voi.
Godinu dana kasnije, zadnjeg dana svojega rimskoga naukovanja, Đani Prvi sanjao je, tada već pokojnog, Đanija Dvajstitretega. Papa stoji blizu njega, drži ga za ruku, kao na audijenciji:
- Figliolo, izmolit ću ti razborito oko i jednostavno srce.
Danas je Đani Prvi anke monsinjor. I danas Đani Prvi drži do snova. Kada god dođe u Romu, vajka pohodi grob Đanija XXIII., da ga podsjeti na obećanje: ''Molit ću za vas.''
4. Želite doznati koji je moj omiljeni hrvatski film? Jedan od?
Orvelovske osamdesetičetrte režirao ga je Fadil Hadžić. And the Winner Is: Ambasador !
Opis radnje. Narodni heroj i diplomata živi u staroj vili, forši na Pantovčake, sa starom kućnom pomoćnicom, dvoje djece, psihički nestabilnom kćerkom koja pokušava počiniti samoubojstvo, i sinom, propalicom. Najstariji sin, švorc medig (od oca moljaka šoldi), živi u nesretnom braku. Njegova kolegica je očeva ljubavnica. Radnja filma odvija se jednog vikenda. Uloge tumači elita jugoslovenskoga filma (Miodrag Radovanović, Fabijan Šovagović, itd..)
Hadžićev ambasador je ganjajući partizansko-diplomatsku ‘’karijeru’’, zapostavio obitelj, koja ga optužuje za preranu materinu smrt. Dramu jedne karvove aristokratske fameje promatra običan delovac, majstor za centralno grijanje, koji vikendom radi u fušu.
Filmski ambasador pokušava pisati memoare. Bezuspješno.
Jedan njegov kolega iz stvarnosti, zvat ću ga ambasador Đani Drugi - stori komunista, španjolski borac, francuski borac, Titov partizan - uspio je, pod naslovom ‘Adio XX. stoljeće’’, u dijaloškom obliku iznijeti svoja sjećanja,
Po ocu ČEH, a po matere HRVOT, češki zet, paržonon komunist, načitan i pametan ČEHRVOT (!) pozno je poznati artisti i škritori, od reda karvovi, komunisti.
Đani Drugi bi je i ambasador va Rome kede se je vise puti gono sa papon Paveton Šesten. Kada su se malo bolje upoznali, kada je skupi kuraja, Njegovu Svetost, je on, ambasador, karvovi, komuništa, zamolio za privatno ćakulo.
Papa Montini je bio zatečen: ca to njemu ima privatno da pravi jedon komuništa, ambasador jedne komunističke zemlje?
Razgovor između Titovega i Božjega ambasadora na zemlje tekao je vjerojatno ovako:
- Moja mater Štefa je jako religiozna. Ona je ovih dana najsretnija žena na svetu jer zno da njen sin ćakulo s Vami, Petren našeg dnevi.
- Pietro…siamo sempre stati amici. Madre. Cara Madre di Dio e Madre spirituale della Chiesa.
- Moja mater van želi puno sreći, zdrovlja i uspjeha.
- Znači Vaša majka je kćerka naše svete Katoličke Crkve. Kao moja semplice, pokojna majka Giuditta.
Odlazi do ormara, uzima kutijicu.
- Imam poklon za Vašu majku.
- Fala na brojanice.
- Zovemo je krunica.
Krunica je za Štefu bila nepresušno vrelo sreće. Ne samo za nju, za rodbinu, susjede, prijateljice i sugrađanke. Procesije žena željele su samo dotaknuti papinu krunicu. Susjedi na samrti rentali su krunicu, nek se nađe u rukama kada stigne čas.
Gospe moja…
P.S.
Đani Prvi i Đani Drugi-svaka sličnost sa stvarnim osobama je namjerna.
Post je objavljen 22.05.2013. u 13:28 sati.