Marketing
CSI u dućanima blijedoplave boje
Nedavno sam se ipak usudila upitati je
(s prigušenom notom predbacivanja u glasu):
- Ok, Tess, pa zar ti nije dovoljna rasprodaje jeftine intime na štandu na kojem ti dobro ide?
Što će ti još ovo?
a ona me, začudno, u tom trenu napokon ipak shvatila, pa čak i sama tiho rekla
- Da... dosta je bilo.
i počela spremati jeftine halje i lažne dragulje u velike kutije malog dućana u slijepoj uličici,
a ja... ja sam stala energično mesti podove sva u zanosu sintagme - «gotovo je»,
(jer to mjestašce je bilo opasno i rađalo žudnju za pripadanjem...)
i pomislila sam
kako je najpoželjnija životna interpunkcija ipak masna grafitna točka na kraju rečenice,
onako da se smrzneš od pogleda na nju,
i kako je istina da krajevi uvijek olakšavaju život,
mislim... ljudi jako vole «gotovo je», neki ljudi žive od tih «gotovo je»,
pa čak i onda kad nastaju iznenadnim presijecanjem dok još ni udah nije završio,
jer mislim... poslije kraja može se krenuti u početak,
a početak je vrlo cijenjena pojava,
pa čak i onaj koji dolazi nakon sabljom načinjenog kraja, jer... stvari se nekako rješavaju,
a neriješene stvari stvaraju gomile, gomile kad tad dovedu do nereda u dućanima blijedoplave boje,
nered brzo do kaosa i onda ni najveća proliferacija trotočki ne može pokriti potrebe za njima,
i počnu faliti ne samo mostovi, nego i nadvožnjaci, podvožnjaci, tuneli...
a ovdje svega toga nema i raspolaže se samo sa slijepim uličicama
(možda i jer ja tako volim taj izraz - "cul-de-sac"... s tim zgodnim minusima unutar pojma)
... da, stvari bi svakako trebalo rješavati, rekoh ja.
A onda u času u kojem sam međ' prste primila iskrzanu uzicu,
rukovođena željom da spustim metalnu žaluzinu preko sramotnog izloga,
odvojila sam se i od te želje i od sebe, strpala u džep jednu vrećicu bižuterije
i eto me sad ovdje kako izlažem na razne načine od sebe ukradenu robu.
tessa k
(na štandu u Splitu, 31.05.,
računa da će se sastaviti njeno split i apart srce)
Post je objavljen 22.05.2013. u 11:24 sati.