Vrtnja
Zemlja se okreće. Ta me činjenica, otkad sam doznao za nju, ne prestaje radovati. Ima u tome okretanju nešto veselo, gotovo glupavo. Dakako, okretanje niti vidim niti osjećam, ne mogu ga neposredno ni na kakav način registrirati. Ali za radovanje mi je dovoljna i sama misao, sama spoznaja o vrtnji. Kod djece kada o tome uče, a i kod odraslih, osobito jednostavnijih, to izaziva lagani unutrašnji smijeh. Ima u tome, kažem, nešto veselo. Vi spavate, ona se okreće; vi se budite, ona se okreće; vi mislite, razgovarate, radite ih ne radite, ona se ne prestaje okretati. Bez obzira na tužne ili nekakve drugačije događaje bilo gdje i bilo kada, u blizini čovjeka i bez ikakve veze s njim. Okreće se sa svim onim što je na njoj. I sve se (od slona do mrava, od planine do igle) okreće kao da to nije ništa, bez ikakve muke i napora. U ovih nekoliko desetljeća, kad god bih se toga sjetio ili bi me netko nenamjerno upozorio, u sebi bih rekao: Okreći se, okreći, dobra moja! Samo ti nastavi i ustraj na radost svemu čime si se okitila. U tvojoj ludosti i samoinicijativnom entuzijazmu, s tobom sam; ne onako kako je to suncokret koji je tvojoj putanji veoma blizu i blago je oponaša, ali svakako slično. Nekada kad me obuhvati umor pomislim kako sam možda izašao iz putanje, brzine, te da mi se od svega što me okružuje treba okrenuti i, bez ikakva vlasništva u glavi i rukama, ući u to što »pokreće sunce i druge zvijezde«.
Danijel Dragojević
Post je objavljen 22.05.2013. u 06:34 sati.