Pregled posta

Ministru Jovanoviću i njegovim bez misaonim suradnicima koji od sporta čine cirkus a od građana budale

Nakon Drugog svjetskog rata škole su sustav zamijenile prostorom u kojem je škola postupno gubila odgojni identitet. Promišljanja su zamijenile dosjetke i akcije u kojima su bili svi za sve i u kojima je bilo sve za svakoga. To je bio opći kaos što je počeo parolom: “Svi na kros”! Svi su, tobože, trčali za svojim zdravljem. Kasnije je parola proširivana ideološkim replikama, pa je ubrzo bilo ono poznato “Svi na more”, pa “Svi u planine” , pa “svi u... “ ...nekom smjeru kvantificiranog posvemašnjeg ludila i uvjeravanja da postoji apsolutna korist od uloženog truda, rada, žrtvovanja…… Najkraće, s ukinutom građanskom tradicijom, ukinut je na njoj utemeljen odgoj. Tradicionalne vrline fair playa su zamijenjene parolom “Snađi se druže!” U takvom jednom općem i, naravno, revolucionarnom vremenu i sport je poprimio značajke inženjeringa u kojem je sve rađeno za interes čovjeka, a sve to bez čovjeka. Imperativ je zamijenio sustav i otvorio prostor koji nije trpio selekciju i postupnost. Budući da je sve bilo za svakoga i s obzirom da su svi bili za sve uz parolu “snađi se druže” svi su se onoliko snalazili koliko su bili kontrolirani u društvu, u školi i na radnom mjestu. Gimnastika (čitaj: tjelovježba) postala je dosadna, staromodna i usmjerena na dril. Protivnici drila u školi bili su zagovornici drila u politici. Gimnastika je prestala biti izazov i poticaj s njenim programskim stereotipom prema kojem su i dvorane građene tako da se u njih mogu razmjestiti gimnastičke sprave. Međutim, novoizgrađene dvorane, s kojima je gimnastika reducirana, nisu pridonijele drugom do činjenici da su mnogi sportovi, doslovce, razmrvljeni u nastavne ili metodske jedinice, savjete, naputke i uporna nastojanja na nekakvim pedagoškim standardima. Ti, hipotetički standardi samo su izgovor, ali ne i odgovor na činjenicu da se sadašnjom nastavom tjelesnog vježbanja nitko nije u stanju uvjeriti u učinkovitost onog što se u tom smislu želi postići. A i kad bi danas bilo sredstava za uvođenje svakodnevne nastave tjelesnog vježbanja, čini se da bi još uvijek nedostajalo pameti koja bi mogla složiti program sa sadržajima koji bi učenike privlačio na način da im vježbanje postane ili izazov ili higijenska navika poput pranja zubi. S programima koji danas postoje, svakodnevna nastava imala bi smisla kad bi se provodila kao nacionalni program s izborom vježbi i, nazvat ćemo ga, katalogom minimalnih znanja s kojima mora ovladati svaki učenik.
Na neki je način tužno konstatirati da je prvak hrvatskog učiteljevanja Ivan Tomašić po nalogu Visoke kraljevsko zemaljske Vlade, odjela za Bogoštovlje i nastavu 1896. godine izdao knjigu Gimnastičke igre čija je primjena u svim građanskim školama bila obvezna raditi po švedskom uzoru, a na selima primjenom narodnih igara, dokaz je dometa i pripadanja civilizacijskom krugu zemalja koje bilježe prihode po glavi stanovnika, a mi smo slijedili model vrijednosti po glavi uspješnog sportaša izgubivši kontinuitet tjelovježbe kao oblika, da kažemo, tjelesne pismenosti.
Nedjelotvornost školskih programa se kompenzira osudom društva koje ne jamči dovoljan broj nastavnih sati čiji sadržaji nisu nikad bili u meritumu onog što se očekuje ili postavlja kao obveza. Tko je i kad provjeravao odgovornost provedbe školskih programa, baš kao što nikad nije bilo jasno tko ovladava programom? Je li to nastavnik, učenik ili Prosvjetno pedagoški zavod, odnosno, Ministarstvo? Jedino što je u tom prostoru pouzdano je činjenica da djeca nikad nisu svoje tjelesne sposobnosti postizala u školi; ona je bila samo odgojni i obrazovni poticaj. Međutim, tjelesne sposobnost su se stjecale preskakanjem nabujalih potoka, nestašlukom preskakanja ograda u vrtovima s voćem, a brzina kad je vlasnik nestašluk htio kazniti. Danas, kad su u vrtovima umjesto voćnjaka smještene garaže, a umjesto livada parkinzi, tjelesne sposobnosti, ali i potrebe tih sposobnosti se moraju redefinirati, jer danas je roling, skating, bording i razni bicikli rekvizitarij za asfalt. I umjesto da se za takvo stanje pristupi analizi, uporno se konstatira sve veći broj deformiteta, proglašava se nizak psihosomatski status djece i općenito se pristupa načinom koji stalno upozorava i zvoni na uzbunu i, naravno, proziva se društvo, država, općina ili grad zbog toga što se ne mogu namači sredstva za intenziviranje nastave. Cijeli naš odgojno obrazovni prostor koji uključuje i školovanje kadrova za nastavu tjelesnog vježbanja u školama drži većinu svojih predmeta poput talaca jednog izgubljenog vremena kojemu prkosi, poput tornja u Pizzi. Nitko ne vjeruje da je toranj projektiran kako bi postao kosim. Postao je atrakcija jer se održao u inati statici, vremenu, i spoznaji. Slično je i s nastavom tjelesnog, a netko je dodao i zdravstvenog, vježbanja u našim školama.
GDJE SMO I KAMO SMJERAMO?
Našli smo se u rascjepu tehnoloških izazova, gospodarskih utjecaja i vrhunskih sportskih dometa koji su svojom visokom razinom školski program uništili i, na neki način, potvrdili da je mnogim vrhunskim sportašima nastava tjelesnog vježbanja remetila njihov svakodnevni program treninga na granicama tjelesnih mogućnosti.
Gledajući danas, kako se to popularno kaže, špice sportskih programa, a poglavito Eurosport, lako ćemo se uvjeriti da sport nadilazi sve ono što smo označili antičkim sindromom. Jahanje valova, skijanje na snowboardu i oblici “daskarenja” u svim agregatnim stanjima nedvojbeno pokazuju da su proizvođači sportske opreme bili napredniji od sveučilišnih institucija diljem svijeta. Visoke sportske škola ili nazovimo ih kadrovske škole nemaju jednoznačni program, a i postojeći se ne bavi podukom recentnih sportova. Sati nepopularnih sportova samo su materijalni dokaz tehnološkog anakronizma i izgubljenog vremena u nastojanjima da tjelesna vježba ostane fizički podražaj ili poticaj biološkog razvoja jedinke i sukladno tomu nacije. Ono što danas jasno prepoznajemo na TV-eu bjelodani je dokaz da nam je tjelesno vježbanje zaostalo za tehnologijom suvremenog načina življenja. Uzaludno je nastojanje naših stručnjaka koji se trude ostaviti dojam svoje učenosti ako cijelu svoju doktrinu svode na plašenje građana s “bolestima civilizacije” u koje spadaju povišeni krvni tlak, srčana oboljenja, deformiteti tijela i da ne nabrajamo “bolesti” s kojima se plaši puk koji ne vježba. Svi koji pod takvim dojmom pristupaju aktivnostima, ustvari, se liječe jer su prethodno zanemarili svoju tjelesnu aktivnost kao poticaj koji se može njegovati uz program koji čovjeka privlači svojim zanimljivim sadržajem.
Tko će, napokon, i kad će započeti proces u kojem će svaki nastavni sat započeti tjelesnom vježbom prilagođenoj sjedenju za kompjuterom? Kad će “sat etike” biti dio stalnog nastojanja svakog nastavnog predmeta i kao takav postati sud javnosti, a ne samo zamjena ili pak alternativa profaniranom marksizmu i drugim dosjetkama ideologiziranih pedagogija i njihovih metodika?
Koji ćemo sustav vrijednosti postaviti u sportu od kojeg se uporno, i, naravno uzaludno, očekuje da bude univerzalno sredstvo pomoću kojeg će se mršavi udebljati, debeli izgubiti višak kilograma, slabi ojačati, bolesni ozdraviti i nesretni putem njega (sporta) postati sretni?
Po logici i prirodi stvari, vrhunski bi sportaši, u ovisnosti o svojim ostvarenjima, morali pripadati kao i vrhunski pisci, glazbenici i drugi umjetnici svijetu kojeg inspiriraju svojim dometima. Svojatati ljude poput Ruđera Boškovića, Nikole Tesle, Ivana Pogorelića, Tonija Kukoća, Dina Rađe, Šukera, Bobana, Ivaniševića, Kostelićevih i drugih, znanstvenih ili umjetničkih velikana, značilo bi ograničiti njihovu univerzalnost, odnosno, pripadnost svijetu kojeg nadahnjuju. Na njih možemo biti ponosni jer su na našem tlu rođeni, što pripadaju zemlji i narodu kojemu i sami pripadamo. Međutim, velikim se ne može postati u malim sredinama ili pak u lošim uvjetima. Oni, vrhunski pojedinci, su najčešće tamo gdje su im ponuđeni najbolji uvjeti! Možemo biti ponosni i sretni kad ostanu kod nas i kad nas predstavljaju iz našeg mjesta, grada i države. I to je ljudski, to je normalno, logično i, rekli bismo, to je prirodno.
Sport je oduvijek bio i moćno političko sredstvo, ali su u zabludi svi koji misle da politika ne podliježe moralnom sudu javnosti. Razmjerno moralu koji vlada u nekoj sredini i u sportu je na istim načelima moral utemeljen i, kao po nekom nepisanom pravilu, uvijek vjerno prepoznatljiv u popularnim sportovima. To ni u kojem slučaju ne znači da u manje popularnim sportovima postoji moral ili da vlada više poštenja. Tome se naprosto ne pridaje značenje zbog minornosti pojave. Može li se onda bez spoznaja o moralu, koji nije samo puki prizor, niti je on samo jedna pojava, donositi sud o nečemu što u praksi nastaje kao ljudska situacija što se javlja na našim stadionima, gledalištima, klubovima, tisku, televiziji i općenito u komunikaciji između stvaralaca, gledatelja i njihovih kritičara (komentatora)? Moral nije jednodimenzionalna pojava; on se čak i ne uči, već se njeguje svakodnevno odnosima što se stvaraju na relaciji obitelj, škola, društvo i mediji. Ako izostane u bilo kojem dijelu, onda više ne možemo govoriti o moralu. Onda govorimo o moralnom toboganu, o prizemnim i najčešće niskim pojavama u koje spada i navijanje koje ne priznaje protivnika, niti pak priznaje uspjeh kao čin dostojanstva. A sve što je ispod razine dostojanstva ne bi smjelo biti primjereno sportu i utjecajima koje uz njegovu pomoć želimo postići.



Post je objavljen 21.05.2013. u 16:40 sati.