"..you think that I'm strong
You're wrong, you are WRONG!.."
Istina,istina i jos jednom istina..
Razgovarali smo te veceri Lenny i ja..
Ustvari ja sam pricala, dugo..
Ona zlokobna sutnja bila je naravno zatisje pred buru..
Buru s padalinama najgore vrste..suzama..
Kad je napokon dosao doma sa krecenja u bratovom stanu, Einy i ja smo vec bili doma..
Sjeo je do mene i upitao me "sta nije u redu?" i ja sam krenula...od iscrpljenosti od posla,pucanja po sad vec ne svim savovima vec po svakoj stanici tijela moga, preko nenadano prebrzog zajednickog zivota, konstantno punog frizidera koji iskljucivo ja praznim,nagomilanih kila u jako malo vremena, koljena koje ne jenjava, menge koja me zbog stresa opet cima s dolaskom i kasni evo vec 5ti dan..
Nisam stajala,a suze su tekle..
More suza je teklo..
Ustvari ne sjecam se kad sam ih zadnji puta pustila van uopce pa su one jurile, u potocima, preskacuci jedna drugu, takmiceci se koja ce prva van na slobodu..
"da se odselim?" pitao je Lenny
"ma ne, ne znam, ne znam ni sama.." zamucala sam kroz suze jecajuci
Nisam to mogla traziti od njega znajuci njegovu situaciju a nisam ni htjela...u tom sam trenu shvatila da ustvari ne znam tocno sto zelim ali da jako dobro znam sto me smeta i sto ne zelim..to sam mu i rekla pa ga upitala nakon toga
"dobro,ti si zadovoljan sa stvarima kakve jesu?"
"gle,bio sam i ja privatnik i radio od jutra do mraka..mislim da je to i razlog zasto nisam dalje nastavio s tim..meni je jasno da ti moras sad raditi po cijele dane.nije da sam najsretniji i da mi ne nedostaje paznje,ali znam da je to sad tako i pomirio sam se s tim"
Podragao me po kosi i upitao "kako da ti ja pomognem?"
Pogledala sam ga ociju krcatim suzama i zaustila "budi malo ti jak za nas oboje, ja to stvarno sad ne mogu.."
..mislite da sam jaka..
Jaakoo se varate..
Post je objavljen 21.05.2013. u 07:26 sati.