Nesebičnost ili sebičnost – Anthony de Mello
Objavila Atma
Nesebičnost ili sebičnost – Anthony de Mello
Prva što bih želio da shvatite, ako se zaista želite probuditi, je da se ne želite probuditi. Prvi korak k buđenju je da budete dovoljno pošteni da si priznate da vam se to ne sviđa. Ne želite biti sretni.
Želite mali test? Da vidimo. Trajat će točno jednu minutu. Možete sklopiti oči, ali ne morate, nije važno. Mislite na nekoga koga jako volite, nekoga tko vam je blizak, nekoga tko vam puno znači, i u mislima recite toj osobi: “Radije bih bio sretan, nego da imam tebe. Kada bi mogao birati, bez sumnje bih odabrao sreću.” Koliko vas je mislilo da ste sebični kada ste to rekli? Čini se mnogi. Vidite kako su nam isprali mozgove? Vidite kako su nam isprali mozgove da mislimo: “Kako mogu biti tako sebičan?” Ali pogledajte tko je sebičan. Zamislite da netko vama kaže: “Kako si mogao biti tako sebičan da odabereš sreću umjesto mene?” Zar onda ne biste odgovorili: “Oprosti, ali kako ti možeš biti tako sebičan da od mene zahtijevaš da odaberem tebe umjesto vlastite sreće?!”
Neka žena ispričala mi je jednom kako je, kada je još bila dijete, njezin rođak, isusovac, vodio duhovne vježbe u isusovačkoj crkvi u Milwaukeeju. Svaki nagovor započinjao je riječima: “Test ljubavi je žrtva, a mjera ljubavi je nesebičnost.” Krasno! Pitao sam je: “Da li biste željeli moju ljubav po cijenu moje sreće?” Odgovorila je: “Da.” Nije li to čudesno? Zar to ne bi bilo divno? Ona bi voljela mene po cijenu svoje sreće, a ja bi volio nju po cijenu svoje sreće, i tako bismo imali dvoje nesretnih ljudi, ali – živjela ljubav!
Željeti sreću
Govorio sam o tome da ne želimo biti sretni, ili točnije: ne želimo biti bezuvjetno sretni. Spreman sam na to da budem sretan ako budem imao ovo i ono, i ono treće. Ali to je isto kao kad bismo svom prijatelju, ili Bogu, ili bilo kome rekli: “Ti si moja sreća. Ako te ne dobijem, odbijam biti sretan.” Kako je to važno shvatiti. Ne možemo zamisliti sreću bez tih uvjeta. Upravo tako. Ne možemo zamisliti sreću bez njih. Naučili su nas da svoju sreću polažemo na njih.
To je dakle prvo što moramo učiniti ako se želimo probuditi, što je isto kao i da kažemo da želimo ljubav, da želimo slobodu, da želimo radost, mir i duhovnost. Pod tim vidom duhovnost je najsvrsishodnija stvar na cijelom svijetu. Izazivam vas da se, ako možete, sjetite što je to svrsishodnije od duhovnosti kako sam je opisao – ne poniznost, ne pobožnost, ne vjera, ne obredi, nego duhovnost – buđenje, buđenje! Pogledajte kako su ljudi posvuda jadni, usamljeni, u strahu, zbunjeni, kako u svojim srcima trpe od unutarnjih i vanjskih sukoba. Zamislite da vam netko pokaže način kako da se svega toga otarasite. Zamislite da vam netko pokaže način na koji ćete zaustaviti to užasno rasipanje energije, zdravlja i čuvstava koja se javljaju zbog tih sukoba i zbrke. Da li biste to željeli? Zamislite da nam netko pokaže način na koji bismo mogli zaista voljeti jedni druge, biti u miru, živjeti u ljubavi. Možeš li se sjetiti bilo čega svrsishodnijeg? Ali, umjesto toga, ljudi misle da su veliki poslovi svrsishodniji, da je politika svrsishodnija, da je znanost svrsishodnija. Od kakve je koristi poslati čovjeka na mjesec, ako ne možemo živjeti na zemlji?
Govorimo li o psihologiji ili o duhovnosti?
Je li psihologija svrsishodnija od duhovnosti? Ništa nije svrsishodnije od duhovnosti. Što jadni psiholog može učiniti? Može jedino ublažiti pritisak. I ja sam psiholog, bavim se psihoterapijom, i u sebi doživljavam veliki konflikt kad se ponekad moram odlučiti između psihologije i duhovnosti. Ne znam da li me razumijete. Meni je trebalo puno godina da shvatim.
Objasnit ću vam. Dugo vremena to nisam shvaćao dok iznenada nisam otkrio da ljudi moraju dovoljno trpjeti u nekoj vezi, dok se ne riješe iluzija glede svih veza. Moraju trpjeti u nekoj vezi prije nego što se probude i kažu: “Dosta mi je toga! Morao bi postojati bolji način života od ove ovisnosti o drugim ljudima.” I što sam radio kao psihoterapeut? Ljudi su dolazili k meni s problemima koje su imali u svojim vezama, u komunikaciji, itd., i ponekad sam im pomogao. Ali ponekad, na žalost, to nije bila pomoć jer sam ih time ostavio spavati. Možda su morali još malo patiti. Možda im presjesti da bi mogli reći: “Svega mi je dosta.” Riješit ćete svoj problem tek kada budete siti svoje bolesti. Većina ljudi ide k svom psihijatru ili psihologu po olakšanje. Ponavljam: olakšanje, a ne ozdravljenje.
Ovo je priča o malom Johnnyju koji je, kako kažu, bio duševno zaostao. Ali, kao što ćete to saznati iz ove priče, nije bio. Johnny je bio na satu likovnog odgoja u svojoj školi za djecu s posebnim potrebama. Uzeo je malo plastelina, otišao u kut učionice i počeo se igrati. Učiteljica je došla do njega i rekla mu: “Zdravo, Johnny.” I Johnny odgovori: “Zdravo.” Učiteljica ga upita: “Što to imaš u ruci?” I Johnny odgovori: “Hrpicu kravljeg gnoja.” Učiteljica upita: “A što radiš s njim.” On odgovori: “Radim učiteljicu.”
Učiteljica je mislila da se Johnnyjevo stanje pogoršalo pa je pozvala ravnatelja koji je upravo prolazio kraj učionice, i rekla mu: “Mislim da se Johnnyevo stanje pogoršalo.”
I tako je ravnatelj došao do Johnny i pozdravio ga: “Zdravo, sinko.”I Johnny odgovori: “Zdravo.” I ravnatelj upita: “Što to imaš u ruci?” I on odgovori: “Hrpicu kravljeg gnoja.” “I što radiš s njime?” I odgovori: “Ravnatelja.”
Ravnatelj je mislio da je to slučaj za školskog psihologa. “Pošaljite po psihologa!”
Psiholog je bio pametan čovjek. Došao je do Johnnya i rekao: “Zdravo.” I Johnny reče: “Zdravo.” I psiholog reče: “Znam što imaš u ruci.” “Što?” ” Hrpicu kravljeg gnoja.” Johnny reče: “Točno.” “I znam što radiš njime.” “Što?” “Radiš psihologa.” “Krivo. Nema dovoljno gnoja!” I mislili su da je duševno zaostao.
Jadni psiholozi, čine dobro djelo. Zaista. Ponekad je psihoterapija od velike pomoći jer kada se nalazite na rubu ludila, kada vam malo nedostaje da pobjesnite, nalazite se u stanju koje može dovesti, ili do ludila, ili do misticizma. A mistik je suprotnost luđaku. Je li vam poznat znak po kojem možete znati jeste li se probudili? To je pitanje koje si tada postavljate: “Jesam li ja lud ili su oni ludi?” To je baš tako jer mi jesmo ludi. Cijeli svijet je lud. Potvrđeni luđaci! Jedini razlog zbog kojeg nismo zatvoreni u nekoj ustanovi je taj što nas je previše. Zaista smo ludi. Živimo s ludim zamislima o ljubavi, o vezama, o sreći, o radosti, o svemu. Mislim da smo toliko ludi da smo došli do one točke u kojoj, kada se svi slože oko nečega, možete biti sigurni da je to krivo! Svaka nova ideja, svaka velika ideja, u svojim počecima je bila ideja manjine. Čovjek koji se zove Isus Krist pripadao je manjini. Svi su govorili drugačije od njega. Buda je pripadao manjini. Svi su govorili drugačije od njega. Mislim da je Bertarand Russel rekao:”Svaka velika ideja započinje kao blasfemija.” To je dobro i ispravno rečeno. Danas se može čuti mnoštvo blasfemija. “Izrekao je blasfemiju!” Ljudi su ludi, umobolni, i čim ranije to uvidite, bolje će biti vaše duševno i duhovno zdravlje. Nemojte im vjerovati. Nemojte vjerovati ni najboljem prijatelju. Odbacite iluzije o svojim najboljim prijateljima. Oni su jako mudri, kao što ste i vi mudri u svojim postupcima s drugima, iako toga vjerojatno niste svjesni. O da, tako ste lukavi, prepredeni, i mudri. Odlično glumite.
Ne obasipljem vas pohvalama, zar ne? Ali ponavljam: ne želite se probuditi, odlično glumite, a niste toga ni svjesni. Mislili ste da ste puni ljubavi. Ha! Koga to volite? Čak i kada se žrtvujete, osjećate se dobro, zar ne? “Žrtvujem se! Živim prema svojim idealima.” Ali nešto i dobivate, zar ne? Uvijek dobivate nešto od onoga što radite, sve dok se ne probudite.
Evo, dakle, prvog koraka: shvatite da se ne želite probuditi. Prilično je teško probuditi se ako ste bili hipnotizirani da vjerujete da je komadić starog novinskog papira ček od milijun dolara. Kako je teško otrgnuti se od tog komadića starog novinskog papira.
Anthony de Mello
Post je objavljen 20.05.2013. u 08:05 sati.