otkad traju ratovi
ljudi su se pomalo otuđili.
na to je upozorio već Heraklit
Sokrat ga je podržao svojim
poznatim protestnim šetnjama
zato se danas odlučujem
za strogo osjećajne pjesme:
prigodne kitice i ljekovitu igru kamilice.
malo zgodne svakodnevne lirike
između posla i tijela
nikome ne može škoditi, naprotiv
to je jedino što nam je još ostalo
uz poneki ljubazni dokument
sada kada je standard
oskrnavljena ptica pjevica
a blago Sierra Madre daleko,
neuzvišene domaće tople
pošteno razvučene metafore
kao buduće drogirane makovnjače
pune svakovrsnog uskrsa, masnoće, boljitka
mogle bi izliječiti dušu
od siromašne poezije u samoposluživanju
spasiti tijelo
od prehlade propagande propuha
pisat ću dakle o svemu
što tišti većinu u meni
pjevat ću o poslu i tijelu
koje mi je najbliže
bit ću jasniji od zore na strunjači jutra
bit ću kao gunj modrine
kojim prekrivamo turizam i vjenčanja
bit ću plava krv: gospodin u pisanju
namjera je časna pionirska, rad težak
posljedice raznobojne...
neću postavljati dosadna pitanja
postavit ću kao bog teške odgovore
za uspravnu tjelovježbu: priručnik nade
moji će odgovori biti poetski sudovi,
lijepe slike, neumitni pravorijeci bez
priziva ipak sa sjenom sumnje, kap
slobode na orošenom čelu
svakodnevne pustinje
tu prestaje moja namjera.
pad dragocjene tekućine
na čednu svemirsku tišinu
morat će opisati one medene duše
koje su od kapi umrle